Raspad — Kako se ruši zemlja koja je trajala četrdeset i sedam godina

Svaka velika propast počinje tiho.

Ne eksplozijom. Ne zemljotresom. Nego — pukotinom. Malom, jedva vidljivom pukotinom u zidu koji je izgledao čvrsto.

I onda pukotina raste. Polako. Nečujno. Dok jednog dana zid ne padne.

Jugoslavija je počela padati četvrtog maja hiljadu devetsto osamdeset e. U osamnaest sati i jedanaest minuta. Kad je Josip Broz Tito prestao disati.

Tito nije ostavio nasljednika. Ostavio je ustav iz hiljadu devetsto sedamdeset četvrte koji je govorio — kad ja odem, vladaće kolektivno predsjedništvo. Osam članova, po jedan iz svake republike i dvije pokrajine. Predsjedništvo će se rotirati svake godine.

Zvuči razumno, zar ne?

Samo — nije funkcioniralo. Jer sistem koji je decenijama počivao na autoritetu jednog čovjeka, jednog glasa, jedne vizije — ne može se zamijeniti odborom od osam ljudi sa različitim interesima.

I dok se Jugoslavija mučila bez Tita — ekonomija je počela da se raspada.

Hiljadu devetsto osamdeset e. Jugoslavija duguje stranim bankama dvadeset milijardi dolara. Inflacija raste. Nezaposlenost raste. Životni standard koji je u sedamdesetima bio ponos socijalizma — počinje da pada.

U Beogradu, u Zagrebu, u Sarajevu — redovi pred prodavnicama. Nestašice kafe, ulja, brašna. Mladi nemaju posao. Fabrike rade sa gubitkom ali ih niko ne smije zatvoriti — jer bi to značilo nezaposlenost, a nezaposlenost znači pitanja koja Partija ne želi da odgovori.

A onda stižu pitanja iz pravca kojeg se niko nije nadao.

Srbija. Hiljadu devetsto osamdeset četvrte, na Kosovu — demonstracije albanskog stanovništva. Napetosti koje tinjaju godinama. Savezna vlada šalje vojsku.

Unutar Srbije počinje narativ koji će promijeniti sve. Srpska akademija nauka i umjetnosti, hiljadu devetsto osamdeset šeste, objavljuje memorandum koji tvrdi da su Srbi žrtve. Da je Tito namjerno oslabio Srbiju. Da Kosovo i Vojvodina trebaju biti pod punom kontrolom Beograda.

Taj memorandum je bio iskra.

A Slobodan Milošević je bio fitilj.

Slobodan Milošević. Bankarski direktor. Aparatčik. Partijski čovjek bez naročite karizme — do hiljadu devetsto osamdeset sedme.

Dvadesetog aprila hiljadu devetsto osamdeset sedme. Kosovo Polje. Skup srpskog stanovništva s Kosova, napeto, policija se tuče s okupljenima. Milošević izlazi pred ljude i kaže rečenicu koja mijenja historiju.

"Niko ne smije da vas bije."

Četiri riječi. I odjednom — ovaj partijski birokrata postaje glas. Simbol. Vođa.

Hiljadu devetsto osamdeset osme — Milošević preuzima vlast u Srbiji. Ukida autonomiju Kosova i Vojvodine. Mijenja rukovodstvo Crne Gore. Odjednom kontrolira četiri od osam glasova u saveznom predsjedništvu.

Ravnoteža — ona pažljivo konstruisana, pa makar i krhka ravnoteža — je uništena.

I šta sad Bosna?

Bosna je u najgorem mogućem položaju. I geografski i demografski.

Popis iz hiljadu devetsto osamdeset prve. Bosna ima četiri miliona i tri stotine hiljada stanovnika. Četrdeset i četiri posto Muslimani. Trideset i dva posto Srbi. Sedamnaest posto Hrvati. Sedam posto koji su se izjasnili kao Jugosloveni.

Multietnička zemlja. To je bila i njena ljepota i njena ranjivost.

Jer u trenutku kad se Jugoslavija počne raspadati po etničkim šavovima — Bosna nema šav. Bosna je tkanje. Svako selo pomješano. Svaki grad slojevit kao baklava. Nema čiste linije gdje stane jedan narod a počne drugi.

I to — upravo to — čini Bosnu najranjivijim mjestom u cijeloj Jugoslaviji.

Hiljadu devetsto osamdeset deveta. Berlinski zid pada. Komunizam se ruši po Evropi. U Rumuniji — Čaušesku je strijeljan. U Poljskoj — Solidarnost preuzima vlast.

Slovenija i Hrvatska organiziraju prve višestranačke izbore hiljadu devetsto devedesete. Pobjeđuju nacionalistički pokreti — u Sloveniji Milan Kučan, u Hrvatskoj Franjo Tuđman. Isti onaj Tuđman kojeg je Tito zatvorio hiljadu devetsto sedamdeset prve.

Historija ima smisao za ironiju.

U Bosni — situacija je složenija.

Na izborima hiljadu devetsto devedesete pobjeđuju tri stranke podijeljene po etničkim linijama. SDA — bošnjačka. HDZ — hrvatska. SDS — srpska.

Alija Izetbegović, Stjepan Kljuić, Radovan Karadžić sjede u parlamentu i pokušavaju dogovoriti budućnost Bosne.

Radovan Karadžić. Ime koje će postati sinonim za nešto o čemu ne možemo pričati bez tereta.

Dvadeset i petog juna hiljadu devetsto devedeset prve. Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost. Savezna vojska kreće prema Sloveniji. Desetodnevni rat. Slovenija pobjeđuje. Vojska se povlači.

Hrvatska — drugačija priča. Srpsko stanovništvo u Krajini proglašava vlastitu republiku. Počinju sukobi. Vukovar pada u novembru hiljadu devetsto devedeset prve — grad koji je bio simbol multikulturne Slavonije, sravnjen.

Bosna gleda u to i zna — red dolazi na nas.

Pitanje koje historičari i danas postavljaju je — je li se raspad mogao izbjeći?

Vjerovatno ne — jer sile koje su pokrenule raspad bile su prevelike. Ekonomska kriza. Kraj hladnog rata. Kraj komunizma. Uspon nacionalizma u cijeloj Istočnoj Evropi.

Ali raspadu se pomoglo. Pomoglo se odlukama. Govorima. Retorikom koja je od komšija pravila neprijatelje.

I tu ne možemo kriviti samo jednu stranu. Nacionalizam je rastao na svim stranama. Manipulacija je dolazila iz Beograda, iz Zagreba, iz samog Sarajeva. Kompleksnost je nezgodna — puno je lakše imati jednog krivca. Ali historija rijetko funkcionira tako jednostavno.

Hiljadu devetsto devedeset i dve. Januar. Februar. Mart.

U Bosni se glasa na referendumu o nezavisnosti. Bošnjaci i Hrvati glasaju za. Srpsko političko vodstvo poziva na bojkot.

Šestog i sedmog aprila hiljadu devetsto devedeset i dve — Evropska zajednica i Sjedinjene Države priznaju nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Istog dana — počinje opsada Sarajeva.

Iste noći — snajperisti zauzimaju pozicije na planinama oko Sarajeva. Istih onih planinama gdje su osam godina ranije skijali olimpijci.

Ima jedna stvar koja me uvijek zaustavlja kad mislim o tom periodu.

Svi ti ljudi koji su živjeli u Sarajevu, u Mostaru, u Tuzli, u Zenici — hiljadu devetsto osamdeset četvrte su gledali Olimpijadu i osjećali ponos. Hiljadu devetsto osamdeset devete su gledali pad Berlinskog zida i pomislili — možda i mi idemo prema slobodi.

Hiljadu devetsto devedeset i dve — otišli su u podrume.

Isti gradovi. Iste ulice. Isti komšije.

Samo više nisu bili komšije na isti način.

Raspad Jugoslavije nije bio ni neizbježan ni slučajan. Bio je rezultat odluka koje su donosili konkretni ljudi u konkretnim trenucima. I sistema koji je bio tako krhak da je čekao samo na pukotinu.

A pukotina je počela onog dana u Ljubljani, četvrtog maja hiljadu devetsto osamdeset e, u osamnaest sati i jedanaest minuta.

I rasla je.

Polako.

Nečujno.

Dok zid nije pao.

Bosna je ušla u Jugoslaviju hiljadu devetsto četrdeset pete kao republika. Kao nešto novo. Kao identitet koji nikad ranije nije imao svoje ime u modernoj državi.

I izašla je iz Jugoslavije — sa nezavisnošću za kojom je platila cijenu koju ni najcrnji pesimist nije mogao zamisliti.

Ali izašla je.

Opstala je.

I to — u ovoj priči — nije mala stvar.