Sarajevo 1984. — Kad je cijeli svijet gledao u nas

Zamislite ovo.

Godina je hiljadu devetsto sedamdeset šesta. Međunarodni olimpijski komitet traži domaćina za Zimske olimpijske igre hiljadu devetsto osamdeset četvrte. Prijave stignu iz Sappora u Japanu, Göteborga u Švedskoj i — Sarajeva.

Sarajeva.

Grada od nešto više od tri stotine hiljada stanovnika. Grada okruženog planinama, kojeg polovica Evrope nije znala ni locirati na mapi. Grada u socijalističkoj Jugoslaviji koji se digao i rekao — mi možemo biti domaćini cijelom svijetu.

I — dobili su.

Osmog maja hiljadu devetsto sedamdeset sedme, u Ateni, Sarajevo pobjeđuje glasanjem. Trideset i devet glasova prema devetnaest i jedanaest. Pobijeda koja je šokirala mnoge.

Ali ne one koji su znali šta Sarajevo može.

Da razumijemo kontekst. Hiljadu devetsto osamdeset četvrta. Hladni rat je na vrhuncu. Godinu dana ranije, Sjedinjene Države bojkotovale su Ljetne olimpijade u Moskvi. Sovjetski savez je uzvratio bojkotom Igara u Los Angelesu iste godine.

Svaka olimpijada postala je politički teren. Svaki grad domaćin — politička izjava.

I u sredinu svega toga dolazi — Sarajevo.

Nesvrstana Jugoslavija. Ni Zapad ni Istok. Oboje i nijedno.

I na te igre — dolaze svi. I Zapad i Istok. Sarajevo je bio jedino mjesto gdje su se u tom trenutku svi mogli naći.

Nije to bio slučaj. To je bila genijalna geopolitika obučena u skijaške skafandere.

Osam februara hiljadu devetsto osamdeset četvrte. Svečano otvaranje. Olimpijski stadion Koševo u Sarajevu.

Hladnoća. Snijeg. I petnaest hiljada ljudi na tribinama koji dišu zajedno.

Sportaši iz četrdeset i devet zemalja marširaju pod zastavama. Muzika. Vatromet. I olimpijska baklja — nosi je Sanda Dubravčić, jugoslovenska klizačica.

Znate šta je bio simbol tih igara? Vučko.

Vučko — vuk. Maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Crtao ga je Joža Trobec. Simpatični vuk s osmijehom koji nije imao ništa zastrašujuće u sebi. Koji je rekao — mi smo otvoreni. Mi smo prijazni. Dođite.

Vučko je bio na svemu. Na majicama, na šoljiocama, na značkama, na plakatima. Djeca su ga obožavala. Strani novinari su ga fotografirali. Bio je — pop kultura u pravom smislu.

I dan danas — ako kažete Vučko nekome ko pamti osamdesete — nasmijat će se. Automatski.

A sad — o samim igrama.

Zetra. Olimpijska dvorana Zetra — Željezničar-Trofej. Arhitekt Živorad Janković projektovao je nešto što je izgledalo kao da je palo s neba. Moderna, elegantna, smjela. Kapacitet osam hiljada gledalaca.

Tu se klizalo. Tu je nastupila Katarina Witt iz Istočne Njemačke i uzela zlato u umjetničkom klizanju. Tu je nastupao Scott Hamilton iz Sjedinjenih Država i uzeo zlato u muškom klizanju.

Trebević. Olimpijska bob staza na planini Trebević iznad Sarajeva. Gradili su je dvije godine. Dužina hiljadu trista metara. Jedina bob staza u ovom dijelu Evrope.

Jahorina. Olimpijska skijaška staza za žene. Bjelašnica za muškarce. Planine koje su Sarajlije poznavali kao svoja dvorišta — odjednom postale su pozornica za najbolje skijaše na svijetu.

Pirmin Zurbriggen iz Švicarske. Michela Figini iz Švicarske. Matti Nykänen iz Finske na skijaškim skokovima. Svjetski prvaci — na bosanskim planinama.

Ali znate što je meni najinteresantnije u cijeloj toj priči?

Nije toliko sport. Nije toliko organizacija — mada je organizacija bila izvanredna.

Najinteresantnije je — šta su te Igre značile Sarajlijama. Bosancima. Jugoslovenima.

Oni su gledali u televizore i vidjeli — Sarajevo. Njihov grad. Njihove planine. Njihove ulice. Na BBC-u. Na ABC-u. Na svim televizijama svijeta.

Po prvi put u historiji — cijeli svijet je gledao u Bosnu.

Ne zbog rata. Ne zbog tragedije. Ne zbog kataklizme.

Nego zbog — ljepote. Snijega. Sporta. Zajedništva.

Postoji jedna fotografija koja me uvijek podsjeća na nešto važno.

Sarajevska djeca gledaju olimpijski maraton zastava kroz prozore svojih škola. Lica im zure u kolonu sportaša. Oči im se šire.

Ta djeca su hiljadu devetsto osamdeset četvrte imala deset, jedanaest, dvanaest godina.

Hiljadu devetsto devedeset i dve — ta ista djeca imaju osamnaest, devetnaest, dvadeset.

I opsada počinje.

Igre su trajale od osmog do devetnaestog februara hiljadu devetsto osamdeset četvrte. Jedanaest dana. Četrdeset i devet zemalja. Hiljadu dvijesto sedamdeset i dvoje sportaša.

Sarajevo je organiziralo igre za koje je međunarodna komisija rekla — jedne od najbolje organiziranih Zimskih olimpijskih igara ikad.

To nije bila sreća. To je bio trud. Decenija pripreme. Timovi radnika koji su gradili infrastrukturu od ničega. Vojska volontera koji su tokom tih jedanaest dana bili posvuda. Sarajlije koji su otvorili domove, otvorili srca.

Strani novinari su pisali o gostoprimstvu. O hrani — čevapi, burek, bosanska kafa. O načinu na koji vas stranac primi kao komšiju. O tome kako se Sarajevo — osjeća kao dom.

Čak i ako ste ga vidjeli po prvi put.

Olimpijska vatra je ugašena devetnaestog februara hiljadu devetsto osamdeset četvrte.

Sportaši su otišli kući. Kamere su se ugasile. Televizije prešle na sljedeću vijest.

Sarajevo je ostalo sa sjećanjem.

I sa — ponositim srcem. Jer ste to vi učinili. Mali grad. Mala zemlja. Između istoka i zapada. Između prošlosti i budućnosti.

I pokazali ste da možete.

Olimpijska dvorana Zetra. Bob staza na Trebeviću. Skijaške staze na Bjelašnici i Jahorini.

Osam godina kasnije — svi ti objekti su postali nešto sasvim drugo.

Zetra je postala krematorij. Bob staza snajpersko gnijezdo. Bjelašnica linija fronta.

Iste planine. Isti snijeg.

Sasvim drugačiji razlog zašto je cijeli svijet opet gledao u Sarajevo.

Danas, kad posjetite Sarajevo, možete otići na Trebević.

Bob staza je još tu. Zapuštena. Obraštena biljkama. Ali tu.

Možete hodati po betonu koji su gradili za olimpijce. Koji su klizili šampioni. Koji je preživio rat.

I mještani vam kažu — bit će obnovljena. Rade na tome. Ima planova.

I možda je to najljepša stvar u cijeloj priči.

Da grad koji je prošao kroz ono kroz što je Sarajevo prošlo — još uvijek sanja o tome da obnovi olimpijsku bob stazu.

Jer Sarajevo zna — jednom je već pokazalo cijelom svijetu šta je sposobno.

I ne zaboravlja to.