Titova Jugoslavija — Republika koja nikad nije smjela postojati

Zamislite da vam neko kaže — vaša zemlja, vaš narod, vaše ime — to odavno nije postojalo na mapi. Da ste bili teritorija. Provincija. Granično područje između imperija koje su se grizle stotinama godina.

Pa onda — jednog dana — postanete republika.

Devetog novembra hiljadu devetsto četrdeset pete. Bosna i Hercegovina postaje federalna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije. Republika. Sa granicama. Sa vladom. Sa imenom.

Po prvi put u modernoj historiji — Bosna postoji kao politički entitet.

Ali hajmo malo unazad. Ko je to sve organizirao? Ko je nacrtao te granice?

Josip Broz Tito.

Čovjek koji je pobijedio u ratu koji je bio i rat i revolucija i građanski sukob — sve u isto vrijeme. Partizanski komandant koji je od hiljadu devetsto četrdeset prve do hiljadu devetsto četrdeset četvrte izgradio vojsku od ničega. I pobijedio.

Jugoslavija je izašla iz Drugog svjetskog rata razorena. Stotine hiljada mrtvih. Gradovi u ruševinama. Ekonomija — nikakva. Tito je imao pred sobom zemlju od šest naroda, pet jezika, tri religije, dva pisma.

I jednu partiju koja sve drži zajedno.

Komunistička partija Jugoslavije preuzela je vlast. Čvrsto. Bez kompromisa.

Privatna imovina? Nacionalizovana. Crkve i džamije? Zatvorene, ograničene, nadzirane. Sloboda govora? Samo ako govoriš ono što Partija odobrava. Ko se usudi misliti drugačije — završi na Golom otoku.

Goli otok. Samo ime zvuči hladno. Pustinjski otok na Jadranu gdje je Tito slao — ne naciste, ne četnike — nego komuniste koji su mu se zamjerili. Jugoslavenske komuniste koji su bili na strani Staljina poslije raskida hiljadu devetsto četrdeset devete.

Jer Tito se posvađao sa Staljinom. Lično. I pobijedio. To je gotovo nevjerovatno za to vrijeme.

Ali sad — Bosna konkretno.

Šta se dešava u Bosni tih godina? Dešava se — transformacija. Potpuna. Korjenita.

Zenica. Hiljadu devetsto pedeset i neke. Malo provincijsko mjesto. Tišina. Rijeka Bosna teče mirno. I onda — počinje gradnja.

Željezara u Zenici postaje jedna od najvećih u cijeloj Jugoslaviji. Hiljade radnika dolaze iz cijele Bosne. Iz sela. Sa planina. Dolaze u grad po prvi put u životu. Ulaze u fabriku. Dobijaju stan. Dobijaju posao. Dijete im ide u školu besplatno. Doktor je besplatan.

Tuzla. Grad soli — doslovno. Tuzla potiče od turske riječi "tuz" — so. I tu se so vadila vjekovima. Ali sad — hemijska industrija. Termoelektrana. Grad raste vertikalno i horizontalno.

Sarajevo se širi. Mostovi se grade. Pruge se polažu. Putevi se asfaltiraju.

Bosna, koja je bila jedna od najsiromašnijih dijelova Habsburškog carstva, počinje se mijenjati pred očima.

Ali ta promjena — ima svoju cijenu.

Vjera. Hiljadu godina islama u Bosni — odjednom postaje privatna stvar. Džamije se ne ruše, ali se ne smiju ni koristiti slobodno. Ko se vidi da ide na džumu — može imati problema na poslu. Ko drži post ramazan — možda neće napredovati u karijeri.

Isti je slučaj sa katolicima. Sa pravoslavcima.

Bratstvo i jedinstvo — to je bio slogan koji je Tito ponavljao kao molitvu. A ironija je da bi vam rekli da je molitva zapravo zabranjena.

Bratstvo i jedinstvo je bila genijalna ideja. Ideja da Bosanci — Bošnjaci, Srbi, Hrvati — mogu živjeti zajedno. Da zajednički identitet može biti jači od etničkog.

I funkcioniralo je. Decenijama. Mješoviti brakovi su bili normalni. Komšiluk je bio svetinja. Sjedite za sofrom i nije bitno ko je ko — bitno je da je hrana dobra i razgovor bolji.

Jedna stvar koja se često zaboravlja — Tito je dao Bosancima nešto što nisu imali: nacionalni identitet.

Hiljadu devetsto šezdeset osme godine — po prvi put u historiji — Muslimani su mogli da se izjasne kao Muslimani na popisu stanovništva. Sa velikim M. Kao nacionalnost. Ne kao Srbi muslimanske vjere. Ne kao Hrvati muslimanske vjere. Nego — Muslimani.

To je bila revolucija. Tiha, birokratska, na papiru — ali revolucija.

Jer ste odjednom imali pravo reći: ovo sam ja. Ovo je moj narod. Ovo je moja historija.

A šta je sa slobodom?

Tito je hiljadu devetsto šezdeset jedne uveo pasoše. Jugosloveni su mogli putovati na Zapad. Mogli su raditi u Njemačkoj, u Austriji, u Švicarskoj. Slali su devize kući. Dolazili na odmore na Jadran.

To nije bio Sovjetski savez. Nije bila Rumunija. Nije bila Albanija.

Ali nije bila ni demokratija. Jednopartijski sistem. Nema slobodnih izbora. Slobodna štampa? Ne postoji. Ko napiše kritičan tekst o Titu — završi u zatvoru.

Hiljadu devetsto sedamdeset prve — Hrvatsko proljeće. Reformski pokret unutar Partije koji traži više slobode za Hrvatsku. Tito ga gazi. Vođe završavaju u zatvoru. Jedan od njih bio je mladi Franjo Tuđman.

Ime koje ćete ponovo čuti — za dvadeset godina.

Tito umire četvrtog maja hiljadu devetsto osamdeset e. U Ljubljani. Star osamdeset i sedam godina.

Cijela Jugoslavija staje. Milioni ljudi plaču. I nisu lažne suze — mnogi su iskreno tugovali. Čovjek koji je vladao četrdeset godina postao je toliko dio svakodnevice da ga mnogi jednostavno nisu mogli zamisliti bez njega.

Na njegovoj sahrani bili su šefovi država iz osamdeset i četiri zemlje. Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih. Bio je geopolitički fenomen — komunist kojeg je Zapad tolerirao jer je bio nezavisan od Moskve.

I onda je otišao.

I ostavio za sobom zemlju koja je bila napravljena da funkcionira samo dok on živi. Sistem bez nasljednika. Ustav koji je bio kompromis za kompromis. Ekonomija koja je živjela na stranim kreditima.

Šta se dešava kad sistem koji ovisi o jednom čovjeku — tog čovjeka izgubi?

Bosna je od hiljadu devetsto četrdeset pete do hiljadu devetsto osamdeset e napravila nevjerovatan put. Iz zaostalosti u modernost. Iz anonimnosti u republiku sa identitetom. Iz sela u gradove sa fabrikama i univerzitetima.

I danas — kad prošetate kroz Zenicu ili Tuzlu — još uvijek vidite te zgrade. Onu arhitekturu. One blokove. One fabrike — neke rade, neke ne.

Vidite kičmu jednog vremena koje je obećavalo mnogo. I koje je — u nekim stvarima — ispunilo to obećanje.

Ali je ostavilo i dugove. I pitanja. I etnička napetost koja nije nestala — samo je bila zakopana.

Zakopana. Ne riješena.

I zakopane stvari — uvijek na kraju izađu na površinu.