Referendum: Glasanje za sudbinu

Zamislite jednu nedjelju ujutro. Mart. Hladnoća još uvijek drži grad za gušu. Sarajevo se budi polako — miris kahve kroz prozore, tramvaj koji škripi niz Maršala Tita, djeca koja se igraju u dvorištu.

Nedjelja dvadeset i devetog februara, hiljadu devetsto devedeset i druge.

Dan na koji je Bosna i Hercegovina trebala izabrati svoju sudbinu.

Referendum. Jednostavno pitanje na papiriću: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu?

Da ili ne.

Ali iza tog jednostavnog pitanja — desetljeća napetosti, smjena sistema, raspad jedne države i nervoza koja se mogla rezati nožem.

Jugoslavija se već raspadala. Slovenija i Hrvatska su proglasile nezavisnost nekoliko mjeseci ranije. Rat je tamo već počeo. A Bosna je stajala na rubu — višenacionalna, višereligijska, zemlja u kojoj su muslimani, Srbi i Hrvati živjeli jedni pored drugih kao komšije, godinama, decenijama.

Sada je trebalo odlučiti.

Većina birača je izašla. Oko šezdeset i četiri posto onih koji su imali pravo glasa. Srpska demokratska stranka je pozvala Srbe da bojkotuju — da ne izađu, da ne glasaju, da je referendum nelegitiman.

Ali Bošnjaci i Bosanski Hrvati su izašli.

Rezultat: devedeset i dva posto glasalo je ZA nezavisnost.

Bosna i Hercegovina je rekla: hoćemo živjeti sami.

Ali onda je došla subota. Dan prije referenduma. Sarajevo.

Bila je svadbena povorka. Srpska svadba, vesela, bučna, kakve su oduvijek bile u ovom gradu. Muzika, smijeh, zastave. Normalan sarajevski prizor koji si mogao vidjeti stotinu puta.

Neko je pucao.

Otac mladoženje — Nikola Gardović — ubijen je. Svećenik ranjen. Usred ulice. Usred dana. Usred grada u kojem su se muslimani, Srbi i Hrvati vjenčavali jedni s drugima generacijama.

Sarajevo je toga dana shvatilo: nešto se promijenilo. Zauvijek.

Barikade su nicale već tu noć. Kamioni, kontejneri, automobili poprečno postavnjeni na ulicama. Grad koji je samo osam godina ranije bio domaćin Zimskih olimpijskih igara — grad koji je cijeli svijet gledao sa divljenjem — taj isti grad je bio podijeljen barikadama kao ratna zona.

Nije bio rat. Još uvijek nije bio rat. Ali sve je mirisalo na njega.

Tko je bio u Sarajevu tih dana, kaže da se osjećao nešto neobično u zraku. Neki su to opisivali kao tišinu između dva zvuka. Kao onaj trenutak kad bukvalno osjećaš da nešto dolazi ali još ne znaš šta.

Neki su pakovali kofere.

Neki su govorili: proći će. Nije ovo prvi put da je napeto.

Neki su se smijali: pa ovo je Sarajevo, ovdje se ne može desiti ono što se desilo u Vukovaru.

Mogli su.

Prvog aprila hiljadu devetsto devedeset i druge, Evropska zajednica i Sjedinjene Države zvanično su priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Dvije sedmice nakon referenduma.

Šestog aprila hiljadu devetsto devedeset i druge — tačno na pedesetu godišnjicu nacističke Njemačke proglašavanja rata Jugoslaviji — počela je opsada Sarajeva.

Dan ranije, na ulicama Sarajeva, hiljade ljudi su protestovale za mir. Pjevali su, nosili cvijeće, vikali "nećemo rat". Bili su ispred Skupštine.

Sa zgrada oko njih otvorena je paljba.

Šestero mrtvih. Prvog aprila.

Znate onu stvar kad gledate fotografije nekog trenutka za koji kasnija historija kaže "tu je sve počelo"? Ima nešto bolno u tim slikama. Jer vidite ljude koji još ne znaju što dolazi. Vidite ženu koja drži transparent za mir, i vi koji gledate znate — ona sutra neće imati mir. Ni narednih hiljadu i trista devedeset i pet dana.

Bosna je glasala za slobodu. To je bio demokratski čin, bez sumnje. Sedamdeset i devet posto registrovanih birača koji su izašli na birališta rekli su jasno i glasno: hoćemo biti svoja država.

Ali sloboda je imala cijenu.

Možda su neke od tih osoba koje su u nedjelju ujutro, s nadom u srcu, stavile listić u kutiju — možda su neke od njih istog tog dana čule pucnjeve na svadbenu povorku i shvatile da nešto nije u redu.

Možda su noć provele u tišini.

Bosna i Hercegovina je bila — i ostala — zemlja paradoksa. Zemlja gdje si mogao sjediti za istim stolom s komšijom muslimane, pravoslavcem i katolikom i niko ne misli ništa posebno o tome. Zemlja gdje su se miješali jezici, mirisi kuhinja, melodije. Zemlja u kojoj je Sarajevo zvano "mali Jeruzalem" — ne kao kletva, nego kao kompliment.

I zemlja koja je, u proljeće hiljadu devetsto devedeset i druge, stajala na ivici ponora.

Referendum je bio pobjeda. Međunarodno priznanje je bila pobjeda. Bosna je postala država.

Ali cijena te pobjede — ona se još uvijek broji.

Trideset i više godina kasnije, svake dvadeset i devetog februara — a ta se godina dešava rijetko, samo u prijestupnim — Bosanci se sjete tog dana. Nekih s ponosom, nekih s tugom, nekih s oboje.

Jer nezavisnost nije bila dar. Nezavisnost je bila izbor. I svaki izbor — čak i onaj za slobodu — nosi sa sobom posljedice koje u trenutku glasanja nisi mogao ni zamisliti.

Subota prije referenduma. Svadbena povorka. Muzika. Pucanj.

Bosna je tog dana prestala biti isto mjesto kakvo je bila jutro ranije.

I nikad više nije bila.