Hiljadu trista devedeset i pet dana

Postoji jedna stvar koju morate znati o Sarajevu.

To je grad koji voli živjeti.

Kafane pune do ponoći. Muzika s prozora. Smijeh u prolazima. Baščaršija koja miriše na ćevape i kahvu i duhan i historiju sve odjednom.

Šestog aprila hiljadu devetsto devedeset i druge, Sarajevo je opkoljeno.

Počela je opsada koja će trajati — prebrojite pažljivo — hiljadu trista devedeset i pet dana.

To je najduža opsada nekog glavnog grada u modernoj historiji rata.

Duža od opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Duža od svega što je Evropa vidjela od četrdeset i pete godine.

Ali statistika ne govori priču. Priču govore ljudi.

Govori je Vedran Smailović. Čovjek koji se zove "Čelist iz Sarajeva". Kad su granate ubile dvadeset i dva čovjeka u redu za hljeb — dvadeset i dva civila koji su samo stajali i čekali kruh — Vedran je izašao na ulicu. Sa svojom čelom. Sjeo je na ruševine. I svirao Albinonijev Adagio.

Dvadeset i dva dana zaredom. Jednom dnevno. Za svaku ubijenu osobu — jedan dan muzike.

Snajperi su bili svuda. Znao je.

Svejedno je svirao.

Nije bio jedini. Sarajevo je cijelo ratno period — sva ta hiljadu trista devedeset i pet dana — imalo pozorište. Pozorišne predstave u podrumima, pri svjećama, bez struje, bez grijanja. Glumci koji su dolazili pješice jer nije bilo goriva. Publika koja je sjedila u kaputima jer nije bilo topline.

Zašto? Zašto ići na pozorišnu predstavu kad te granata može ubiti putem?

Jedna glumica to je jednom objasnila ovako: "Zato što kad sjedim u pozorištu i gledam predstavu — u tom trenutku sam normalna. U tom trenutku postojim. Rat ne postoji."

Sarajevo je imalo novine. Oslobođenje. Izlazile su svaki dan rata. Svaki. Jedan. Dan.

Redakcija je gađana granatama. Zgrada je gorjela. Novinari su pisali pri svjećama, štampali na generatoru, distribuirali listove pješice kroz grad.

Nisu propustili ni jedan dan.

Grad je bio bez struje. Bez vode. Bez plina. Zime su bile teške — minus petnaest, minus dvadeset, a grijanja nema. Ljudi su sječeli parkove za ogrijev. Fontane su postale rezervoari za vodu. Kanalizacijski sistem je bio na rubu kolapsa.

Djeca su odrastala znajući gdje su "mrtve ulice" — ulice koje snajperi drže na nišanu. Znali su trčati. Znali su čekati. Znali su koji zid da zaobiđu, kojim hodnikom da se provuku.

Odrastali su u gradu koji je bio njihov — i koji je istovremeno bio zamka.

A onda — tunel.

Ispod aerodromske piste. Osmsto metara. Jedan metar i trideset centimetara visine — moraš se sagnuti da prođeš. Pola metra širine. Prokopan ručno, lopate i pijucima, od strane civila koji su kopali iz oba smjera i nadali se da će se negdje u sredini sresti.

Sreli su se.

Tunel je otvoren u junu hiljadu devetsto devedeset i treće. Kroz njega su prolazili hrana, lijekovi, oružje, struja — i ljudi. Civili koji su željeli izaći. Vojnici koji su ulazili. Novinari. Humanitarni radnici.

Vlasnici kuće kroz čiji podrum je tunel prolazio — porodica Kolar — postali su nenamjerni čuvari jedne od najvažnijih arterija preživljavanja. Danas je tu muzej. Možete ući, sagnuti glavu, proći par metara i osjetiti koliko je mali bio taj hodnik koji je za mnoge ljude bio između života i smrti.

Dosta je priče o teškoćama. Govorimo i o nečem drugom.

O djeci koja su naučila latinski u školi — da, škole su radile — jer nastavnica latinskog nije htjela da rat ukrade djeci obrazovanje.

O pekaru koji je svako jutro ustajao i pekao kruh, koliko god brašna imao, jer je rekao: "Ako nestanem i posla i brašna — onda su me pobijedili."

O mladom čovjeku koji je organizovao turnir u šahu u jednom sarajevskom podrumu i privukao trideset igrača koji su donosili vlastite svjeće.

Snajperi su posebna priča. Posebno bolna.

Civili su ginuli u redu za vodu. Na pijaci. Trčeći preko raskrsnice. Idući u bolnicu. Vozač tramvaja — ubijen dok je vozio tramvaj. Dijete — ubijeno dok se igralo u dvorištu.

Sarajevska djeca su znala što je snajper prije nego što su naučila dijeljenje i množenje.

To je nešto što nijednom djetetu ne bi smjelo biti normalno.

Ali Sarajevo nije klonulo.

To je ono što ostaje kada odslušate sve priče, pročitate sva svjedočanstva, pogledate sve fotografije. Grad koji je odbio biti slomljen.

Rafet Hadžić, penzioner koji je živio u Grbavici, svako jutro je ustajao, oblačio jaknu i šetao do komšinice da provjeri je li dobro. Svako jutro, četiri godine. "Što ću drugo?", rekao je. "Sjesti i čekati smrt? To nisam ja."

Hiljadu trista devedeset i pet dana. To je otprilike tri i po godine vašeg života. Zamislite tri i po godine u kojima svaki dan može biti posljednji. U kojima čujete granate kao što mi čujemo kišu. U kojima je nestašica hljeba normalna, a struja luksuz.

I u kojima ipak — čitate novine. Idete na pozorišnu predstavu. Pijete kahvu kad je ima. Smijete se. Volite. Preživljavate.

Ne samo fizički. Nego i kao grad. Kao zajednica. Kao nešto što nije dalo da ga slome.

Dvadeset i devetog februara hiljadu devetsto devedeset i šeste, Dayton sporazum je stupio na snagu. Opsada je zvanično završena u februaru te godine.

Sarajevo je izašlo iz tunela. Bukvalno i figurativno.

Danas — kad hodate Baščaršijom, kad čujete ezan i crkvena zvona i tramvaj koji prolazi, kad vidite mlade koji sjede u kafanama i smiju se — vidite grad koji je prošao kroz ono što malo koji grad u historiji može reći da je prošao.

I opstao.

Vedran Smailović, čelist koji je svirao na ruševinama — emigrirao je nakon rata. Živi u Sjevernoj Irskoj. Ali njegova muzika ostala je u Sarajevu.

Ostala je u zidovima. U sjećanju. U onome što Sarajlije zovu — jednostavno — "ono naše".

Hiljadu trista devedeset i pet dana.

Niti jedan od njih nije bio uzaludan.