Dayton i sve što je ostalo

Novembar hiljadu devetsto devedeset i pete. Vojni aerodrom Wright-Patterson u Daytonu, Ohio.

Zamislite to: sudbina Bosne i Hercegovine odlučuje se u gradu koji je poznat po proizvodnji aviona i po tome što je bio štab vojne avijacije. Ni more, ni planine, ni Bosna. Ohio.

Dvadeset i jedan dan pregovora. Predsjednici triju zemalja zatvoreni u bazu. Američki pregovarač Richard Holbrooke — čovjek koji nije primao "ne" za odgovor — pritiskao je sve strane da potpišu.

I potpisali su. Četrnaestog decembra hiljadu devetsto devedeset i pete u Parizu, formalno. Rat je završen.

Ali kakav mir?

Dejtonski mirovni sporazum — ili kako ga pravnici zovu, Opšti okvirni sporazum za mir — jeste možda najkomplikovaniji politički dokument koji je ikad napisan za jednu zemlju veličine Švicarske.

Dozvolite da probam objasniti.

Bosna i Hercegovina ima dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Federacija je podijeljena na deset kantona. Svaki kanton ima vlastitu vladu. Postoji državna vlada, entitetske vlade, kantonalne vlade, gradske uprave, opštine. Tri člana Predsjedništva — po jedan iz svakog konstitutivnog naroda. Rotacija. Veto prava. Dom naroda. Predstavnički dom.

Jedna od evropskih ambasadorica u Sarajevu jednom je rekla, s osmijehom koji je bio polu-divljenje polu-očaj: "Bosna ima više nivoa vlasti per capita nego bilo koja druga zemlja na planeti."

Dayton je zaustavio rat. To je neosporno. I to je bilo tada najvažnije.

Ali Dayton je dizajniran kao privremeno rješenje. Problem je — privremena rješenja u Bosni postaju trajna. I trideset godina kasnije, taj isti dokument još uvijek upravlja državom.

Ima tu jedna žalosna ironija. Mir koji je trebao biti most do budućnosti — ponekad djeluje kao betonski zid između sadašnjosti i te iste budućnosti.

Ali hajmo biti fer prema Daytonu. Hajmo biti fer prema trideset godinama koje su prošle.

Bosna je obnovila Sarajevo. Mostovi koji su rušeni — ponovo stoje. Zgrada Vijećnice — ona predivna austrougarska zgrada koja je gorjela u ratu — restaurirana je. Bijela, zlatna, sjajna. Stoji kao da se ništa nije desilo.

Turisti dolaze. Bosna je postala jedno od najposjećenijih mjesta na Balkanu. "Evropski Jeruzalem", zovu je ponekad. Stari Grad u Mostaru je na UNESCO listi svjetske baštine. Stari most — Stari most koji je srušen u ratu i obnovljen kamen po kamen — opet stoji nad Neretvom.

Bosna i Hercegovina aplicirala je za članstvo u Evropskoj uniji. Kandidatski status dobila je decembra dvije hiljade dvadeset i druge. Dugo čekanje, ali evo — desilo se.

I onda ima ona priča o mladima.

Odlaze. Nije tajna. Demografske statistike su surove — Bosna i Hercegovina gubi stanovništvo brže nego skoro ikoja druga zemlja u Evropi. Mladi odlaze u Austriju, Njemačku, Sloveniju, Irsku. Odlaze jer traže posao, jer traže stabilnost, jer traže sistem koji funkcionira.

Ali i ostaju.

Ostaju oni koji otvaraju male pekare u Sarajevu koje postaju legendarne. Koji osnivaju startupe za tehnologiju. Koji grade seoske turističke destinacije po Bosni koje privlače ljude iz cijelog svijeta. Koji pišu knjige, snimaju filmove, organizuju festivale.

MESS — Međunarodni teatarski festival — jedan je od najstarijih pozorišnih festivala u Evropi. Sarajevo Film Festival privlači filmadžije i glumce iz desetina zemalja. Tuzla ima jedini prirodni slani jezici u unutrašnjosti Balkana i svake ljeto privlači hiljade kupača.

Bosna je — u sebi — uvijek bila contradictio in adjecto. Zemlja suprotnosti koje nekako funkcioniraju.

Zemlja gdje ezan i crkvena zvona zvuče u isto jutro, s udaljenosti od par stotina metara. Gdje na ćevabdžinici jedete pored komšije s kojim nikad niste razgovarali o politici jer vam je zajednička ljubav prema ćevapu jača od svake podjele. Gdje se na jednom istom groblju nalaze nišani i krstovi i šestokrake zvezde.

I tu dolazimo do nečega što je važno reći.

Bosna je preživjela sve.

Iliri su tu živjeli hiljadama godina prije Krista. Rimljani su došli, izgradili ceste i amfiteatre i terme — i otišli. Slaveni su se doselili u sedmom vijeku. Bosanska država se rodila u dvanaestom, pod banom Kulinom. Pala je pod Osmansko carstvo — i preživjela četiri stotine godina kao posebna kulturna stvarnost unutar tog carstva. Austrougarska je došla s modernim cestama, željeznicom, školama — i otišla. Dva svjetska rata su prošla kroz ovo tlo. Jugoslavija je nastala, cvjetala i raspala se.

I svaki put — Bosna je ostala.

Ne uvijek ista. Ne uvijek bez ožiljaka. Ali ostala.

Svaki od tih perioda ostavio je trag. Ilirski gradovi zakopani ispod rimskih cesta. Rimski mozaici ispod osmanskih džamija. Austrougarska arhitektura pored šadrvana. Sve to u jednom gradu, na jednoj ulici, jedno pored drugog.

Bosna nije zemlja koja zaboravlja svoju prošlost. Ona ju nosi sa sobom — svu, sa svim težinama i svim ljepotama.

Trideset godina nakon Daytona, mladi Bosanac negdje u Sarajevu sjedi u kafani. Možda razgovara o politici — jer to Bosanci vole. Možda se žali na sistem — jer ima čega da se žale. Možda gleda u telefon vijesti koje nisu dobre.

Ali on je tu.

I to nešto znači. Jer svaki narod koji preživi ono što je Bosna preživjela — ima nešto što se ne može naučiti ni u jednoj školi. Ima tvrdoglavost nade. Sposobnost da se jutro ustane i nastavi, čak i kad nema razloga za optimizam.

Bosna nije savršena. Nikad nije bila. Njen put naprijed je komplikovan — jer je uvijek bio komplikovan. Svaka epoha je to govorila, i svaka epoha je nekako prošla.

Od Kulina bana. Kroz sultane i careve. Kroz ratove i mire. Kroz opsade i obnove.

Bosna je još uvijek tu.

I ako historija nešto uči — a uči, ako slušate pažljivo — ona je i dalje tu.

Hvala što ste slušali.

Ovo je bila Bosna. Cijela njena priča.

Ili barem — jedan njen glas.