Četiri vojske, jedan narod — Bosna u Drugom svjetskom ratu

Postoje trenuci u historiji koji su toliko teški da ih jedva možeš izgovoriti naglas.

Bosna u Drugom svjetskom ratu — to je jedan od takvih trenutaka.

Ne zato što je priča jednostavna. Nego zato što nije. Zato što nema jednog krivca i jednog žrtve. Zato što je svako malo nešto — i žrtva i svjedok i ponekad nešto gore.

Pričat ćemo o tome s poštovanjem koje ta priča zaslužuje.

April, hiljadu devetsto četrdeset prve. Njemački avioni bombarduju Beograd. Za jedanaest dana Kraljevina Jugoslavija prestaje postojati.

Na njenim ruševinama niče Nezavisna Država Hrvatska — NDH. Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedno, pod vlašću ustaškog pokreta koji je godinama čekao svoju priliku.

Ustaše nisu bile samo politički pokret. Bile su ideologija koja je Srbe, Jevreje i Rome proglasila neprijateljem koji treba biti uništen.

I Bosna — s njenom mješovitom populacijom, s njenim Srbima i muslimanima i Jevrejima koji su živjeli zajedno vjekovima — Bosna je postala poprište jednog od najgorih zločina na tlu Evrope u tom ratu.

Sad zamislite sljedeću scenu.

Hiljadu devetsto četrdeset prva, neko bosansko selo. Na jednoj strani — ustaške jedinice koje sprovode politiku NDH. Na drugoj — četnički pokret, srpske rojalističke snage koje imaju vlastite planove o tome kako treba izgledati Bosna posle rata. I negdje u šumi — partizani, komunistički pokret koji kaže: zaboravite nacije, borimo se svi zajedno.

A iznad svega — njemačka i talijanska vojska koja kontrolira gradove i puteve.

Četiri sile na jednoj maloj teritoriji. I između njih — civili.

Obični ljudi. Seljaci. Gradski zanatlije. Učitelji. Koji su samo htjeli preživjeti.

Bosanski muslimani su se u tom ratu našli u gotovo nemoguće teškoj poziciji.

NDH ih je formalno proglasila "cvijećem hrvatskog naroda" — i od nekih tražila lojalnost. Ustaška propaganda je pokušavala pridobiti muslimane za svoju stvar.

Ali muslimani nisu bili zaštićeni od ustaškog terora. Dapače — oni koji su se bunili, koji su štitili komšije Srbe, koji su odbijali sudjelovati u zločinima — i sami su stradali.

A s druge strane, četnički pokret je otvoreno planirao etničko čišćenje muslimanskog stanovništva u dijelovima Bosne. Dokumenti to potvrđuju. Zločini su počinjeni.

Bosanski muslimani su, dakle, bili na udaru sa više strana istovremeno. I od onih koji su ih zvali svojima, i od onih koji su ih proglašavali neprijateljem.

To je jedna od najtežih istina tog rata.

Ali tu nije kraj priče. Daleko od toga.

Bosna je postala i srce otpora.

Partizanski pokret — Josipa Broza Tita — nije slučajno odabrao Bosnu kao svoju centralnu bazu. Bosanske planine, bosanske šume, bosanski gradovi — tu se vodila najteža i najvažnija borba.

Bihać. Jajce. Foča. Drvar. Sva ta mjesta su bila ključni centri partizanskog pokreta. Upravo u Jajcu, hiljadu devetsto četrdeset treće, AVNOJ — Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije — donosi odluku o budućem uređenju zemlje.

Paradoks Bosne u tom ratu: zemlja koja je bila poprište najgorih stradanja istovremeno je bila i zemlja gdje se kovao novi početak.

O stradanjima moramo govoriti direktno.

Jasenovac. Logor koji su ustaše izgradile na granici Hrvatske i Bosne. Jedno od mjesta gdje su počinjeni masovni zločini nad Srbima, Jevrejima, Romima — i antifašistima bez obzira na nacionalnost.

Broj žrtava do danas je predmet historijskih rasprava. Ali nijedno ozbiljno historičarsko istraživanje ne dovodi u pitanje činjenicu: u Jasenovcu su počinjeni teški zločini koji predstavljaju jednu od najcrnih stranica historije na ovim prostorima.

I treba ih imenovati. Ne iz mržnje, ne iz politike — nego iz poštovanja prema žrtvama.

S druge strane, nije sve crno-bijelo.

Unutar same NDH, unutar Bosne, bilo je i onih koji su odbijali. Muslimanski vjerski prvaci koji su izdavali javne izjave protiv progona Srba. Obični ljudi koji su skrivali komšije. Svećenici koji su krili Jevreje.

Hiljadu devetsto četrdeset druge, skupina istaknutih muslimana iz Mostara šalje rezoluciju u kojoj osuđuju zločine nad srpskim civilima. Slično su uradili i u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli.

To su bili hrabri potezi. U vrijeme kad si mogao platiti životom za pogrešne simpatije.

Historija nikad nije samo crna ili bijela. Bosna u ratu — to je i to tama i ta svjetlost.

A partizanski pokret? Ni on nije bio bez mrlja.

Bilo je i zločina na partizanskoj strani. Historija ih bilježi. Svaka strana u ovom ratu imala je krv na rukama.

Ali partizanski pokret je imao nešto što druge strane nisu imale — ideju da se može živjeti zajedno. Da Srbin i Musliman i Hrvat mogu biti ramena uz rame.

Da li je ta ideja bila iskrena ili kalkulacija — to su historičari raspravljali decenijama. Vjerovatno je bila malo i jedno i drugo.

Ali u toku rata, dok su četnici i ustaše dijelili ljude po vjeri i naciji, partizani su govorili: nije važno ko si, važno je kuda ideš.

I Bosanci su ih slijedili u velikom broju.

Kraj rata, hiljadu devetsto četrdeset pete. Partizani pobjeđuju. Nova Jugoslavija se gradi.

Bosna i Hercegovina dobiva status federalne jedinice — republike unutar nove države. Po prvi put u modernoj historiji, Bosna ima svoje granice, svoju vladu, svoje institucije.

To nije bio kraj svih problema. Daleko od toga. Komunistička vlast donijela je vlastite represije, vlastite nepravde.

Ali — Bosna je bila na karti. Kao entitet. Kao nešto.

Nakon svega što je prošla između hiljadu devetsto četrdeset prve i četrdeset pete — to nije bila mala stvar.

Danas, kad se u Bosni govori o ratu — o ovom ili o onom — uvijek postoji iskušenje da se uzme jedna strana i ostane na njoj.

Da se kaže: moji su bili žrtve, a oni drugi su bili krivci.

Istina je složenija. I teža.

Svaki narod na ovim prostorima nosio je u tom ratu i rane i grijehe. Svaki je imao svoje heroje i svoje zločince.

Poštovati žrtve ne znači nijekati zločine. Priznavati zločine ne znači mrziti narod.

To je lekcija Drugog svjetskog rata u Bosni koja još uvijek nije u potpunosti naučena.

Ali dok god ima onih koji je pokušavaju naučiti — ima nade.