Bosna u Kraljevini — narod bez mjesta

Zamislite da se rat završi. Četiri godine pakla. Milioni mrtvih. I napokon — mir.

Zvuči kao sretna priča, zar ne?

Za mnoge jeste. Ali za Bosnu... za Bosnu je novi mir donio novo pitanje. I to pitanje će trajati decenijama.

Prvog decembra, hiljadu devetsto osamnaeste godine, proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tri naroda. Tri imena. Jedna država.

A Bosna? Bosna nije bila ni jedno ni drugo ni treće.

Formalno, Bosna i Hercegovina je ušla u novu državu kao sastavni dio. Prostorno — tu je. Na karti — postoji.

Ali politički? Politički je Bosna kao gost koji je ušao na zabavu, a niko ga nije pozvao.

Srpski političari su govorili: Bosanci su Srbi koji ne znaju da su Srbi. Hrvatski su govorili: Bosanci su Hrvati koji još nisu pronašli sebe. A Slovenci? Slovenci su bili daleko na sjeveru i nisu se previše bavili tim pitanjem.

A Bosanci muslimani — oni koji su se vjekovima zvali jednostavno Bosancima — njima niko nije ostavio stolicu za stolom.

To nije bila slučajnost. To je bila politika.

Sjetite se kako je Bosna izgledala u Austro-Ugarskoj. Nije bila raj — ne, daleko od toga. Ali imala je nešto. Imala je administraciju koja je, makar formalno, tretirala sve vjere jednako. Imala je zemaljsku vladu. Imala je institucije koje su nosile ime "bosanske".

Te institucije su nestale. Preko noći.

Nova vlada u Beogradu nije znala što bi s Bosnom. Ili je znala previše dobro.

Hiljadu devetsto devetnaeste godine dolazi agrarna reforma.

Na papiru — zvuči pravedno. Zemlja seljacima koji je obrađuju. Ko bi bio protiv toga?

Ali u Bosni, reforma je imala poseban okus. Jer u Bosni su veliki zemljoposjednici — begovi i age — bili muslimani. A seljaci koji su obrađivali tu zemlju bili su uglavnom pravoslavci i katolici.

Reforma je, jednim potezom pera, srušila cijelu jednu ekonomsku klasu.

Hiljade muslimanskih porodica koje su generacijama živjele od prihoda s imanja — odjednom bez ičega. Imanja podijeljena. Naknade? Naknade su bile obećane. Isplaćivane su... sporo. Ili nikako.

Zamislite da vam oduzmu sve što je vaša porodica gradila stolje'ima. I onda vam kažu: "Dobit ćete kompenzaciju." A kompenzacija nikad ne dođe u punom iznosu.

To je ono što se desilo desetinama hiljada bošnjačkih porodica između dva rata.

A onda je došla i podjela teritorija.

Hiljadu devetsto dvadeset devete godine, kralj Aleksandar ukida parlamentarnu vladavinu i uvodi diktaturu. Mijenja i ime države — sad je to Kraljevina Jugoslavija.

I sad dolazi potez koji će Bosna dugo pamtiti.

Zemlja je podijeljena na devet banovina. Devet administrativnih jedinica nazvanih po rijekama.

Bosna i Hercegovina — nestala. Prostorno rasparčana između četiri različite banovine.

Vrbaska banovina. Drinska banovina. Zetska banovina. Primorska banovina.

Četiri komada. Bez ikakve veze s historijskim granicama. Bez ikakvog poštivanja prema identitetu koji je tu postojao vjekovima.

Bio je to administrativni brisač. Obriši ime, obriši historiju, i narod će zaboraviti da je ikad bio nešto posebno.

Nisu zaboravili. Ali to nije spriječilo bol.

Ekonomski, Bosna je između dva rata bila jedna od najsiromašnijih regija u Kraljevini.

Industrija? Minimalna. Putevi? Loši. Škole? Nedovoljno.

Beogradska vlada je ulagala tamo gdje je politički trebalo. Bosna često nije bila na toj listi.

Postotak nepismenih u Bosni između dva rata bio je jedan od najviših u cijeloj Jugoslaviji. Nije to bio slučaj ni prirode ni sudbine — to je bio rezultat politike.

Kad ne ulažeš u obrazovanje jednog naroda, taj narod ostaje slab. A slab narod je narod koji ne može tražiti svoja prava.

Neki historičari taj period zovu "sustavnom marginalizacijom". To je akademski način da se kaže: Bosna je bila namjerno ostavljena iza.

Ali — i tu je važno "ali" — Bosna nije bila tiha.

Muslimanska politička organizacija, Jugoslavenska muslimanska organizacija — JMO — borila se u parlamentu za prava Bošnjaka. Njeni lideri su pregovarali, protestirali, tražili kompenzacije za agrarnu reformu, branili islamske institucije.

Nisu uvijek pobjeđivali. Ali su bili tu. Glas koji nije htio biti utišan.

I to je nešto što treba znati o Bosni toga vremena. Čak i u najtežim trenucima, čak i kad sistem radi protiv tebe — ima onih koji se ne predaju.

Između dva rata, Sarajevo je i dalje bio grad koji diše. Kafane su radile. Čaršija je živjela. Ljudi su se vjenčavali, rađali djecu, slavili bajrame i Božić i Uskrs — ponekad isti susjedi, isti sokak.

Život je bio težak. Ali bio je život.

I u toj tenziji između svakodnevnog života i politike koja te gura u stranu — tu negdje leži karakter Bosne.

Zemlja koja preživi ono što je ne bi trebalo preživjeti. Koja opstane između onih koji je žele razdvojiti.

A onda — hiljadu devetsto četrdeset prve — sve se srušilo.

Drugi svjetski rat stigao je i do Balkana. Nacistička Njemačka napala Jugoslaviju. Za jedanaest dana — jedanaest — Kraljevina je kapitulirala.

I Bosna je opet ostala bez krova nad glavom. Opet prepuštena silama koje će odlučivati o njoj.

Ono što je slijedilo — to je posebna priča. Možda najteža u čitavoj bosanskoj historiji.

A danas?

Kad čujete da se u Bosni i dan-danas raspravlja o tome treba li zemlja biti jedna ili tri, treba li biti podijeljena ili cjelovita — sjetite se hiljadu devetsto dvadesetih.

Sjetite se banovina.

Podjela teritorije nije novi izum. To je stari recept. I Bosna ga je već jednom okusila.

Pitanje je samo hoće li ga i treći put morati probati.

Nadam se da neće.