Neretva — kad je most bio zamka i spas

Februar, hiljadu devetsto četrdeset treće.

Planine centralne Bosne. Snijeg. Mraz. I negdje u toj bijeloj tišini — trideset i pet hiljada partizana.

Od toga — petnaest hiljada ranjenika.

Petnaest hiljada ljudi koji ne mogu hodati sami. Koji su nošeni na nosilima, na leđima, na improviziranim saonicama. Koji umiru od hladnoće i rana i gladi.

A okolo njih, sa svih strana — neprijatelj.

Nijemci sa sjevera. Talijani sa zapada. Četnici s istoka. Ustaše iza.

Nema izlaza.

Da biste razumjeli šta se desilo na Neretvi, morate razumjeti što je bila Četvrta neprijateljska ofenziva.

Nijemci su je nazvali "Fall Weiss" — Slučaj Bijeli. Plan je bio jednostavan i brutalan: okružiti partizansku slobodnu teritoriju, stegnuti obruč i — gotovo.

Slobodna teritorija koja se zvala Bihačka republika — područje oko Bihaća koje su partizani kontrolirali od novembra hiljadu devetsto četrdeset druge — bila je u to vrijeme jedna od rijetkih slobodnih zona u okupiranoj Evropi. Tu su bile partizanske bolnice, škole, štamparije.

I tu je bilo petnaest hiljada ranjenika koje nisi mogao ostaviti.

Tito je imao pravilo. Ranjene se ne ostavlja. Ma koliko to koštalo. Ma kakva god opasnost.

To pravilo je stvorilo lojalnost kakva se rijetko vidi u vojnoj historiji. I to pravilo ga je sada dovodilo u nemoguću situaciju.

Jedini mogući pravac bijega: prema jugu. Prema rijeci Neretvi.

Ali Neretva nije bila obična prepreka. Bila je duboka, hladna, bjesnjela u februarskom toku. A na drugoj strani — četnici. Armija Draže Mihailovića koja je čekala i koja je bila uvjerena da partizani ne mogu prijeći.

I tu Tito donosi odluku koja je do danas predmet divljenja vojnih stratega širom svijeta.

Naređuje: srušite mostove na Neretvi.

Slušate li dobro? Srušite mostove.

Ne samo da ne izgradite nove — nego srušite i one koji postoje.

Zašto? Jer je Titu trebalo da neprijatelji — i Nijemci i četnici — povjeruju da partizani ne namjeravaju prelaziti Neretvu.

Da se obruč stegne drugdje. Da četnici na drugoj obali opuste straže.

I to je funkcionisalo.

Četnici su vidjeli srušene mostove i zaključili: partizani bježe na sjever. Premjestili su jedinice. Oslabili odbranu na jugu.

A Tito je u međuvremenu naredio izgradnju novog mosta. Noću. U tajnosti. Od materijala koji su izvukli iz srušenih mostova.

Za četrdeset osam sati — novi most je bio gotov.

Zamislite tu scenu.

Noć. Rijeka koja tutnji. Ranjenici koji se polako, jedan po jedan, prelaze na drugu stranu. Borci koji ih nose. Koji čuvaju pješačke puteve. Koji drže neprijatelja na odstojanju dok prelaz traje.

I četnici — koji su bili uvjereni da su partizani zarobljeni — najednom shvataju šta se desilo.

Prekasno.

Partizani su prešli Neretvu. Ranjenici su prešli Neretvu. Petnaest hiljada ljudi koji nisu mogli hodati — prešli su Neretvu.

U februaru. U ratu. Okruženi sa svih strana.

Ali priča tu ne završava. Nakon Neretve dolazi nova opasnost — rijeka Sutjeska i Peta neprijateljska ofenziva.

Nijemci nisu odustali. Svjesni da im je prethodni plan propao, organiziraju novi pokušaj okruženja — ovaj put još veći, sa više trupa i vazdušnom podrškom.

Sutjeska, juni hiljadu devetsto četrdeset treće, bila je vjerovatno najtežji trenutak čitavog partizanskog rata. Gubici su bili ogromni. Tito je lično ranjen.

Ali partizani su i tada probili obruč.

Operacije Neretva i Sutjeska zajedno su postale simbol otpora koji ne popušta čak ni kad sve govori da treba.

Šta je učinilo da ta vojska prođe kroz nemoguće?

Dijelom disciplina. Dijelom ideologija. Ali više od svega — međusobno povjerenje.

Znate onu priču o petnaest hiljada ranjenika? To nije bila samo logistika. To je bila poruka. Svaki borac koji je vidio da će ga, ako padne, njegovi drugovi nositi na leđima kroz planinu — taj borac je bio spreman dati sve.

Povjerenje stvara hrabrost. A hrabrost čini nemoguće mogućim.

Bitka na Neretvi ušla je u historijske knjige. Jugoslovenska kinematografija snimila je film koji je hiljadu devetsto sedamdeset prve bio nominiran za Oscara.

Film je bio — recimo — malo dramatičniji od stvarnosti. Ali stvarnost je već bila dovoljno dramatična.

Trideset i pet hiljada boraca, petnaest hiljada ranjenika, četiri neprijatelja, jedna rijeka.

I most sagrađen od ruševina.

Danas, na Neretvi, postoji most. Turisti prolaze, slikaju se. Voda je i dalje plava, i dalje bijesna u proljeće.

Rijetko ko stane i pomisli šta se tu desilo hiljadu devetsto četrdeset treće.

A desilo se nešto što uči važnu lekciju — ne samo o ratu, ne samo o partizanima, nego o ljudskoj prirodi.

Kad si opkoljen, kad nema izlaza, kad su mostovi srušeni — ponekad upravo tada trebaš sagraditi novi most.

Od istog materijala od kojeg je stari bio napravljen.

Bosna je to radila mnogo puta u historiji.

Srušen most. Izgubljen identitet. Podijeljena banovina. Narod bez mjesta za stolom.

I opet most. Opet prelazak. Opet jutro na drugoj obali.

Nije to romantika. Nije to patriotski patos.

To je obrazac koji se ponavlja toliko puta u bosanskoj historiji da ga više ne možeš nazvati slučajnošću.

I možda — samo možda — to je ono što Bosna, i danas, zna bolje od mnogih.

Da se mostovi grade. Čak i noću. Čak i pod vatrom.

Naročito tada.