Rimska Bosna

Zamislite da vozite auto kroz Bosnu. Negdje između Sarajeva i Srebrenice. Putujete starom regionalnom cestom, zavijate kroz klance, prelazite rijeke.

I odjednom, negdje na rubu šume, vidite nešto čudno. Kameni blokovi. Poredani previše pravilno da bi bili prirodni. Previše veliki da bi ih postavio neko bez plana.

To nije slučajnost. To je dio rimske ceste. Stare skoro dvije hiljade godina. I još uvijek stoji.

Rimljani su bili ovdje. I ostavili su trag koji se ne da izbrisati.

Krenimo od početka. Kako su Rimljani uopće došli u Bosnu?

Već smo pričali o Ilirima — o tome kako su se odupirali Rimu, kako je i sama kraljica Teuta prkosila rimskim izaslanicima. Ali Rim je imao strpljenja.

Prvih nekoliko ratova dalo je Rimljanima kontrolu nad jadranskom obalom. Ali unutrašnjost — brda, doline, rijeke centralne Bosne — to je bila druga priča. Ilirska plemena tamo su se borila dugo i žestoko.

Najtvrdoglaviji su bili Desitiati. Pleme koje je živjelo u centralnoj Bosni, negdje oko rijeke Bosne i njenih pritoka. Kada je Rim konačno pokrenuo veliku vojnu kampanju u prvom vijeku naše ere — pod komandom Tiberija, koji će poslije postati car — Desitiati su bili posljednji koji su pali.

Njihov vođa se zvao Baton. I on je pokrenuo jedan od najvećih ustanaka protiv Rima u historiji Balkana. Ustanak koji je trajao pune četiri godine. Koji je angažovao rimske legije dok su one bile potrebne drugdje. Koji je Rimu koštao nevjerovatno mnogo.

Na kraju, Baton je poražen. Predao se. Tiberije ga je pitao zašto su se bunili. Baton je odgovorio — priča se — da su Rimljani za pastire slali vukove, umjesto pasa.

Ta rečenica stara dvije hiljade godina. Zvuči poznato, zar ne?

Ali onda se desilo nešto neočekivano.

Kad su konačno pobijedili, Rimljani nisu jednostavno porobili Bosnu i otišli. Ostali su. I počeli graditi.

Gradili su puteve. Rimski putevi su bili inžinjersko čudo starog vijeka — ravni, popločani, sa sistemom odvodnje, sa miljokazima. U Bosni je bila cijela mreža tih puteva. Neke od njih možemo pratiti i danas, jer su dionice ostale u istim koridorima gdje danas prolaze moderne ceste.

Gradili su mostove. Gradili su gradove. Gradili su terme — javna kupatila, jer Rimljani su se kupali svaki dan, što je u antičkom kontekstu bila apsolutna civilizacijska posebnost.

Provincija se zvala Dalmacija i obuhvatala je veći dio onoga što je danas BiH i Hrvatska. Poslije je unutrašnjost izdvojena u zasebnu provinciju — Gornju Meziju i dijelove Panonije. Bosna je bila na raskrsnici tih provincija.

Ali ono zbog čega je Bosna bila zaista važna za Rim — bila je jedna stvar.

Metal.

Bosansko tlo je puno srebra, olova, željeza, bakra. Iliri su to znali. Ali Rimljani su to iskoristili na industrijskom nivou.

Najvažniji rudarski centar u cijeloj rimskoj Bosni bio je grad koji se zvao Domavija. Nalazio se kod današnje Srebrenice — i to nije slučajnost, jer i samo ime "Srebrenica" dolazi od srebra.

Domavija je bila nevjerovatan grad. Imala je terme, hramove, administrativne zgrade, tržnicu. Imala je posebnog carskog činovnika koji je upravljao rudnicima — toliko je bilo važno to srebro za Rim.

Možete zamisliti Domaviju kao neku vrstu rimskog Tuzle ili Zenice — industrijski grad koji je možda i smrdio od topionice, ali koji je bio bogat i važan i pun radnika iz cijelog carstva.

I nije bila jedina. Bili su rudnici kod Vareša, kod Ljubije, na više mjesta po Bosni. Rimljani su kopali svuda gdje je bilo metala.

Sada dolazimo do jedne stvari koja malo koga iznenadi.

Car Konstantin Veliki — onaj isti car koji je ozakonio kršćanstvo u Rimskom Carstvu, koji je izgradio Konstantinopol, koji je jedan od najpoznatijih rimskih careva ikad — imao je veze s ovim krajevima.

Postoji jaka historijska tradicija da je Konstantin rođen u Nišu, u današnjoj Srbiji. Ali njegova majka, Jelena — sveta Jelena u kršćanskoj tradiciji — bila je iz Balkana. A vojska koja ga je proglasila carem regrutovana je uglavnom s ovih prostora.

Vojnici iz ilirskih i panonskih provincija bili su hrbat rimske armije u kasnom carstvu. Toliko ih je bilo u vojsci, i toliko su ih cijenjali, da se taj period zove "ilirski carevi" — niz careva koji su poticali ili bili povezani s balkanskim provincijama.

Bosna, Hercegovina, Srbija, Hrvatska — ovaj prostor je dao Rimu neke od njegovih najvažnijih vojskovođa i careva. Ne periferija. Srce.

Šta je od svega toga ostalo?

Ostalo je više nego što mislite.

U Ilidži kod Sarajeva, rimske terme su bile poznate u antičkom svijetu — tople vode koje i danas cure. Rimska vila pronađena ispod modernih zgrada. Mozaici izvučeni iz tla koji su sada u Zemaljskom muzeju.

U Bosanskoj Krupi, u Bugojnu, u Glamoču — svuda po Bosni pronađeni su rimski novci, natpisi, ostaci zgrada. Zemlja bukvalno krije rimsku prošlost.

Zemaljski muzej u Sarajevu čuva jednu od najvažnijih kolekcija rimskih nalaza s ovog prostora. Ako nikad niste bili — vrijedi otići.

A stećci — oni misteriozni bosanski nadgrobni kameni o kojima ćemo pričati u nekom od budućih epizoda — neki istraživači smatraju da je tradicija ukrašavanja nadgrobnih kamena dijelom naslijeđena upravo od rimske sepulkralne kulture.

Niti se ne prekidaju tako lako.

Rimljani su vladali ovim prostorom skoro četiri stotine godina. To je duže nego što Austro-Ugarska, Osmanlije i Jugoslavija zajedno vladali Bosnom u modernoj historiji.

Četiri stotine godina latinskog jezika. Rimskog prava. Rimske arhitekture. Rimskih bogova koji su se polako miješali sa ilirskim.

Četiri stotine godina je dosta vremena da nešto uđe u tlo.

I sljedeći put kad stanete pred kamen na rubu bosanske šume, pored stare ceste koja zavija kroz kanjon — možda taj kamen nije stavljen jučer.

Možda ga je postavio neki rimski vojnik, daleko od kuće, u provinciji koju je tek počinjao razumjeti.

I kamen je ostao.