Ko su bili Iliri?

Zamislite da stojite na nekom brdovitom prostoru u centralnoj Bosni. Oko vas — šuma, rijeka, kamene stijene. Nema ceste. Nema sela. Nema ičega što biste prepoznali.

Sad zamislite da je to hiljadu godina prije naše ere.

Na tom istom prostoru, negdje duboko u toj šumi, netko živi. Neko ko govori jezik koji vi ne razumijete. Ko se tetovira od glave do pete. Ko zakopava svoje mrtve sa oružjem i nakitom. Ko trguje sa narodima koji su udaljeni stotine kilometara.

Ti ljudi imaju ime. Zovemo ih Iliri.

I oni nisu bili negdje na periferiji historije. Bili su ovdje. Na ovom tlu. Hiljadama godina prije vas, prije vaših pradjedova, prije svega što danas smatrate "bosanskim".

Dakle — ko su zapravo bili Iliri?

Iliri su bili skupina srodnih plemena koja su naseljavala zapadni Balkan — otprilike područje današnje Bosne i Hercegovine, Albanije, Crne Gore, Hrvatske, dijela Srbije i sjeverne Grčke. Nisu bili jedan narod u modernom smislu. Bila su to brojna plemena, sa različitim imenima, različitim vođama, različitim bogovima.

Neka od tih plemena živjela su upravo na tlu današnje Bosne. Mezejci, Desitiati, Ardijejci, Daorsi. Svako pleme imalo je svoje područje, svoju utvrdu, svoja pravila.

A neka od tih utvrda — zvale su se gradine — stoje i danas. Ako idete kroz bosansko selo i vidite prahistorijski kamen na vrhu brda, s ostacima zidova... to je možda gradina. To je možda mjesto gdje je neko Ilir sjedio i gledao na dolinu, baš kao što vi danas gledate.

Sad, kad kažemo "ratnici" — to nije samo prazna riječ.

Iliri su bili poznati po vojnoj hrabrosti širom antičkog svijeta. Grčki i rimski pisci su ih opisivali kao opasne, nepredvidive, nevjerovatno teške za pokoriti. Nisu čekali da ih napadnu. Napadali su prvi.

Tatoviranje je bila stvar identiteta. Žene i muškarci. Simboli koji su označavali pleme, status, zasluge u borbi. Kad ste susreli Ilira, vidjeli ste priču ispisanu na koži.

Ali to je samo jedna strana. Bila je i druga.

Iliri su bili i nevjerovatni rudari. Bosna je bila — i ostala — bogata mineralima. Željezom, olovom, srebrom, bakrom. Iliri su to znali i iskorištavali su to davno prije Rimljana. Iskopavali su rude, pravili oruđa, pravili oružje, trgovali sa Grcima na jadranskoj obali.

Neke ilirske gradine pronađene su s grčkim novcem, grčkom keramikom, mediteranskim predmetima. Ti "divljaci iz planine" su imali trgovačke mreže koje su dopirale do Mediterana.

Ali priča o Ilirima ne bi bila potpuna bez jedne žene.

Njeno ime je Teuta.

Kasni treći vijek prije naše ere. Ilirsko kraljevstvo na jadranskoj obali raste u moć. Na čelu tog kraljevstva, kao regentica za svog maloljetnog sina, stoji kraljica Teuta.

I Teuta ne mari previše za Rim.

U to vrijeme, Rim je već velika sila. Širi se. Traži pokornost od malih naroda oko sebe. Šalje izaslanike sa porukama koje su zapravo ultimatumi.

Teuta je primila rimske izaslanike. Saslušala ih je. A onda je rekla nešto što se pamti do danas — da je politika Ilirskog kraljevstva da ne sprječava privatnike u sticanju plena na moru.

Rimljani su to čuli kao: "Naši gusari će nastaviti pljačkati vaše brodove i to je naša državna politika."

Jedan od rimskih izaslanika je bio toliko ogorčen da je počeo vikati. Teuta ga je dala ubiti.

Rim je objavio rat.

Rat sa Rimom nije bio dobar ishod za Teutu. Rimske legije su stigle na jadransku obalu i Ilirsko kraljevstvo je moralo sklopiti mir pod teškim uvjetima. Teuta je izgubila veći dio vlasti.

Ali — i to je bitno — nije izgubila sve odmah. Iliri su se odupirali Rimu decenijama. Mislite na to: decenijama. Protiv najveće vojne sile antičkog svijeta.

Postoji nešto u toj tvrdoglavosti. Nešto što se osjeća... poznato, ako živite na Balkanu.

Sada ću vam reći nešto što možda nikad niste pomislili.

Mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini nose ilirska imena. Ime koje izgovarate danas, koje je na mapi, koje pišete na koverti — možda je staro tri hiljade godina.

Rijeka Bosna. Postoje teorije da i samo ime "Bosna" ima veze sa predrimskim, možda ilirskim korijenom. Neuma, Livno, Glamoč — lingvisti pronalaze tragove koji idu daleko ispod slavenskog sloja jezika.

Iliri nisu nestali u trenutku kad su Rimljani stigli. Nisu nestali kad su Slaveni došli. Stopili su se. Pomješali su se. Žive u imenima mjesta, u genima, u nekim kulturnim obrascima koji su stariji nego što itko od nas može zamisliti.

Postoji jedan detalj koji mene lično fascinira.

Ilirski jezik — nikad nije zapisan. Nemamo ilirsku književnost, ilirske zakone, ilirske priče. Ostalo je tek nekoliko natpisa, nekoliko imena na kamenu.

Cijela jedna civilizacija. Hiljade godina istorije. I od njihovog glasa ostalo je... skoro ništa.

Sve što znamo o njima dolazi od njihovih neprijatelja — Grka i Rimljana koji su o njima pisali. A neprijatelji rijetko pišu pohvale.

Danas, kad prođete kroz neko bosansko selo i vidite na mapi neobično ime, ime koje zvuči starije od svega oko njega, pomislite na ovo:

Negdje ispod tog naziva, ispod slavenskog i osmanskog i austrougarskog sloja, krije se trag. Trag jednog naroda koji je ovdje bio kuće hiljadama godina.

Koji je ratovao, kopao, trgovao, volio, sahranjivao svoje mrtve.

Koji je govorio jezik koji više niko ne razumije.

I koji je ipak, na neki nevidljivi način, ostao. U kamenu. U imenima. U tlu.

To su bili Iliri.