Dolazak Slavena

Zamislite da živite u malenom gradu negdje u rimskoj Bosni. Recimo u petom vijeku naše ere. Vaš grad ima terme, tržnicu, hram. Vaš djed je bio rimski vojnik, ili može biti da je bio ilirski kovač koji je naučio latinsku azbuku i uzeo rimsko ime.

Životi su donekle normalni. Teški, ali normalni.

A onda počnete čuti priče. Iz sjevera. Iz Panonije, iz Dakije. Priče o tome kako neka nova plemena dolaze. Kako gradovi padaju. Kako se granica — ona čuvena rimska granica, limes — počinje rušiti.

Rim se raspada.

I ništa više neće biti isto.

Da razumijemo šta se desilo, moramo se vratiti korak unazad.

Rimsko Carstvo je krajem četvrtog vijeka podijeljeno na Zapadno i Istočno. Zapadni dio — sa Rimom kao centrom — počeo je propadati pod pritiskom raznih naroda koji su nadirali sa sjevera i istoka. Vizigoti, Huni, Vandali, Ostrogoti.

Četiristosedamdeset i šeste godine naše ere, Zapadno Rimsko Carstvo je prestalo postojati. Posljednji car zbačen je s vlasti bez previše ceremonije. Tisuću i po godina rimske civilizacije — završeno.

Ali to nije bio trenutni kolaps. Bio je to spori raspad koji je trajao generacijama. I Bosna je to osjećala.

Gradovi su se praznili. Putevi su propali. Terme su se ugasile. Rudnici su prestali raditi. Rimska administracija — koja je bila okosnica svega — jednostavno je nestala.

Ostali su samo kameni zidovi. I sjećanje na nešto što je bilo.

A onda, u šestom i sedmom vijeku, počeli su dolaziti Slaveni.

Ko su bili Slaveni? Odakle su došli?

Slaveni su poticali iz oblasti sjeverno od Karpata — otprilike današnja Poljska, Bjelorusija, Ukrajna. Dugo su živjeli daleko od rimskih granica, daleko od mediteranskog svijeta. Bili su poljoprivrednici, lovci, živjeli su u rodovskim zajednicama.

Ali seoba naroda — onaj veliki geopolitički potres koji je srušio Rim — pokrenula je i Slavene. Hunski pritisak, raspad rimskih granica, prazan prostor koji je ostao iza povlačenja rimske vlasti. Sve je to stvorilo uvjete za nešto što historičari zovu Slavenska seoba.

U talasima, tokom šestog i sedmog vijeka, slavenska plemena su se spuštala prema jugu. Kroz Panoniju, u Ilirik, na Balkan.

Bizantski hroničari su pisali o njima sa strahom. Dolaze u velikom broju. Napadaju gradove. Puše i pljačkaju. Vizantija pokušava da ih zaustavi, pregovara s njima, plaća ih — sve uzalud.

Slaveni su dolazili.

Sad dolazimo do pitanja koje historičari i dalje debatuju.

Šta se desilo sa starim stanovništvom? Sa ostacima Ilira i romaniziranih Ilira koji su živjeli u Bosni pod Rimom?

Odgovor je: vjerovatno ništa dramatično. Vjerovatno nije bilo masovnog istrebljenja, nije bilo egzodusa cijelih naroda. Desilo se nešto mnogo sporije i zanimljivije.

Miješanje.

Slaveni koji su dolazili nisu dolazili u praznu zemlju. Dolazili su u zemlju gdje su već živjeli ljudi. Ti ljudi su govorili jezike koji su bili mješavina latinskog i ilirskog. Imali su drugačije navike, drugačije bogove, drugačiju arhitekturu.

Slaveni su bili brojniji, ili su barem imali demografsku energiju koja je nadmašivala raštrkane ostatke rimskog stanovništva. Slavenski jezik se proširio. Slavenski način organiziranja društva — rodovi, župe, knezovi — zamijenio je rimske municipije.

Ali niti se nisu prekinule.

Lingvisti su primijetili da bosanski jezik — i srpski i hrvatski uopće — ima slojeve koji idu ispod čisto slavenskog. Neke fonetske osobenosti, neke sintaksne konstrukcije, neka stara geografska imena. Tragovi supstrata koji je bio tu prije.

Iliri i Romani nisu nestali. Postali su dio nečeg novog.

Postoji još jedna strana ove priče koja se ne smije izostaviti.

Slaveni koji su dolazili na Balkan nisu bili jednoobrazna masa. Bila su to brojna različita plemena. Neka su se nastanila na jadranskoj obali, neka u Panoniji, neka u unutrašnjosti.

U unutrašnjost Balkana — u planinska područja koja odgovaraju današnjoj Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji — doselila su se plemena koja su Vizantinci zvali različitim imenima. Neka od tih plemena su, prema teorijama, preci Južnih Slavena kakve ih danas poznajemo.

Šestostotinačetrdesete i šestostotinapedeste godine, Vizantija je s nekim od tih plemena sklopila sporazume. Dozvolila im je da se nasele u zamjenu za vojnu pomoć. Bio je to pragmatičan dogovor koji je oblikovao demografiju Balkana zauvijek.

Bosna, kao geografska cjelina — okružena planinama, protkana rijekama — postala je prirodno sklonište. Prostor gdje su se razni valovi naroda susretali, smirivali, stapali.

Sad dolazimo do jednog od mojih omiljenih trenutaka u cijeloj bosanskoj historiji.

Negdje u tom periodu — u sedmom, osmom, devetom vijeku — u dokumentima počinje da se pojavljuje jedno ime. Ime koje mi danas izgovaramo svakodnevno.

Bosna.

Ime rijeke. Ime regije. Ime koje će postati ime naroda i države.

Odakle to ime? Postoje razne teorije. Neke kažu da je ilirskog porijekla — da je slavenski doseljenici preuzeli staro ime rijeke i proširili ga na čitav kraj. Neke kažu da dolazi od praslavenske riječi. Lingvisti se i dalje prepiru.

Ali ta nejasnost je, na neki način, savršena metafora za samu Bosnu. Ime koje je staro koliko i tlo. Koje nosi u sebi i ilirski i rimski i slavenski sloj. Koje ne pripada jednom momentu, nego svima odjednom.

Postoji nešto što treba razumjeti o ovom periodu.

Kraj rimskog svijeta i dolazak Slavena nisu bili kraj jedne priče i početak druge. Bila je to transformacija. Sporo, bolno, zbunjujuće pretvaranje jednog svijeta u drugi.

Kao kad stijene pod vodom mijenjaju korito rijeke — ne vidite to dok se dešava. Vidite tek rezultat.

Rezultat je bila Bosna kakvu historija počinje prepoznavati — zemlja s osobenim karakterom, planinskim terenom koji nikad nikome nije dao da je lako pokori, i stanovništvom koje je u sebi nosilo slojeve različitih kultura i naroda.

Iliri. Rimljani. Slaveni. Svaki je ostavio nešto. Svaki je ušao u onu mješavinu koja je, polako, postajala bosanska.

I sljedeći put kad neko pita odakle Bosna — sjetite se da odgovor ne počinje s osmanskim osvajanjem, niti sa slavenskim doseljavanjem.

Počinje mnogo, mnogo ranije. U nekoj gradini na bosanskom brdu. U rimskom rudniku punom srebra. U prvom slavenskom selu kraj rijeke čije je ime već bilo staro kada su oni stigli.

Sve to je Bosna.

I sve to je tu, ispod naših nogu, danas.