Ni Istok ni Zapad: Bosna između dva carstva

Postoji jedna stara bosanska izreka.

"Ni vjera ni nacija — Bosanac."

Nekad se to kaže s ponosom. Nekad s gorčinom. Nekad jednostavno — kao konstatacija.

Ali odakle dolazi taj osjećaj? Zašto Bosna — i Bosanci — oduvijek stoje na toj čudnoj granici između identiteta?

Odgovor se krije duboko u austrijskom periodu. U četrdeset godina između hiljadu osamsto sedamdeset osme i hiljadu devetsto osamnaeste.

Kad je Austro-Ugarska stigla, zatekla je Bosnu kao društvo izgrađeno na osmanskim temeljima. Tri vjere — islam, pravoslavlje, katoličanstvo — živjele su jedna pored druge. Ne uvijek skladno. Ali zajedno.

Muslimani su bili dominantna elita — begovi i age koji su posjedovali zemlju. Pravoslavni Srbi su bili uglavnom seljaci i trgovci. Katolički Hrvati — uglavnom radnici i zanatlije. Jevreji, Romi — tu i tamo, u gradovima.

Sistem je bio neravnopravan. Itekako. Ali bio je poznat. Svako je znao svoje mjesto, svoja prava, svoja ograničenja.

I onda je stigla Austrija — i pokušala sve to promijeniti odjednom.

Muslimani su odmah osjetili gubitak. Pod Osmanlijama bili su privilegovani. Dio vladajuće klase globalnog carstva. Suvereni vjerom i statusom.

Sad? Odjednom su bili manjina pod kršćanskom vlašću. Strani gospodari. Strani zakoni. Strani jezik u uredima.

Mnogi su emigrirali. Talas iseljavanja bosanskih muslimana ka Osmanskom carstvu — koji se naziva "muhadžirski pokret" — trajao je decenijama. Stotine hiljada ljudi napustilo je Bosnu. Zemlja, kuće, grobovi predaka — ostavljeno je sve.

Ti koji su ostali suočili su se s temeljnim pitanjem. Kako biti musliman pod kršćanskom vlašću? Kako sačuvati vjeru, kulturu, identitet — a istovremeno preživjeti u novoj stvarnosti?

I tu nastupa jedan čovjek. Benjamin Kalaj.

Kalaj je bio austrougarski ministar finansija koji je od hiljadu osamsto devedeset i dvije vladao Bosnom kao — reklo bi se — lični fiefdom. Pametan čovjek. Vizionarski. I apsolutno uvjeren da zna što je Bosni potrebno.

Njegova politika zvala se — "bošnjaštvo".

Ideja je bila ovakva. Bosanci — svi Bosanci, bez obzira na vjeru — trebaju razviti zasebni identitet koji ih odvaja od Srbije i Hrvatske. Ni Srbi ni Hrvati. Bošnjaci.

I evo zanimljivog: Kalaj, austrijski birokrat, skoro da je izmislio — ili bar formalizirao — pojam "Bošnjak" kao politički identitet. Ne vjerski. Ne etnički. Geografski i kulturni.

Ironično, zar ne? Identitet koji danas Bosanci nose sa ponosom — prvi put ga je kao politički projekt lansirao strani vladar koji je htio da spriječi ujedinjenje sa Srbijom.

Kalaj je bio savjestan do apsurda. Cenzurirao je knjige i novine. Zabranjivao je srpske i hrvatske publikacije. Sprječavao je politička udruženja koja bi mogla ugroziti "bošnjaštvo."

Ali nije uspio. Ideje se ne mogu zaustaviti carinom.

Srpski nacionalni pokret u Bosni jačao je paralelno sa rastom Srbije kao države. Srbi u Bosni gledali su prema Beogradu — tamo su vidjeli budućnost. Ujedinjenje svih Srba u jednu državu.

Hrvati su gledali prema Zagrebu. Prema ideji Trojjedne Kraljevine — Hrvatske, Slavonije, Dalmacije — u kojoj bi možda i Bosna imala mjesto.

A muslimani? Muslimani su gledali — i na jednu i na drugu stranu. I bili su nesigurni.

Hiljadu devetsto sedme — Austro-Ugarska formalno anektira Bosnu i Hercegovinu. Više nije ni nominalno osmanska. Sada je austrougarska.

Muslimani diljem Bosne tuguju. Ne toliko zbog politike — nego zbog simbolike. Nit koja ih je vezivala za Carigrad, za halifa, za islamski identitet koji je bio i politički — prekinuta je konačno.

I paradoksalno — baš u tom trenutku počinje organizacija. Muslimani osnivaju Muslimansku narodnu organizaciju hiljadu devetsto nulte — prvu modernu muslimansku političku stranku u Bosni. Traže autonomiju. Traže zaštitu vjere i posjeda. Traže glas.

Jer ako nisi dio vladajuće klase, ako ti nije data vlast — naučiš politiku.

Bosna je u tom periodu bila — laboratorij. Tri nacije, tri vjere, nova vlast, stare navike. Svako je nešto htio. Svako je nekoga gledao. I svi su nekako živjeli zajedno.

Nekad bolje, nekad lošije.

Zemaljski muzej u Sarajevu osnovan je hiljadu osamsto devetdesete. Zemaljska vlada počela je sustavno istraživati bosansku historiju, kulturu, arheologiju. Stećci — misteriozni srednjovjekovni nadgrobnici — postali su predmet naučnog istraživanja.

Paradoks: strana vlast koja je došla kao osvajač — počela je čuvati bosansko nasljeđe bolje nego iko do tada.

Jer Austro-Ugarska je imala interes da dokaže da Bosna ima vlastitu posebnu historiju. Da nije samo dio srpske ili hrvatske historije. Da je — Bosna.

Kalajevo "bošnjaštvo" nije uspjelo kao politički projekt. Ali nešto je ostalo. Sjeme identiteta koji je čekao da nikne.

Hiljadu devetsto četrnaesta. Rat. Atentat u Sarajevu ubrzava sve. Austro-Ugarska optužuje Srbiju. Bosanski Srbi postaju sumnjivi po defaultu. Mnogi su internirani. Odvedeni u logore.

Bosanski muslimani i Hrvati uglavnom su mobilizirani u austro-ugarsku vojsku. Bosanski Srbi — odvedeni u Talerhof i druge logore, ili mobilizirani i slani na frontove daleko od kuće.

Svi su patili. Na različite načine. Iz različitih razloga.

I kad je rat završio hiljadu devetsto osamnaeste — i kad je Austro-Ugarska prestala postojati — Bosna je ponovo stajala na rubu. Nova država. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Novi gospodari. Nova pitanja.

Ali četrdeset godina austrijske vladavine ostavilo je neizbrisiv trag. Institucije. Infrastruktura. Zakoni. Arhitektura.

I nešto suptilnije. Bosanci su u tom periodu naučili jednu stvar — da mogu biti moderni bez prestanka biti to što jesu. Da se može čitati Schiller i moliti u džamiji. Da se može biti dio Evrope — a ostati Bosanac.

Ta napetost — Istok i Zapad, tradicija i modernitet, tuđa vlast i vlastiti identitet — nije nestala s Austro-Ugarskom.

Ona je i danas tu.

Svaki put kad Bosna pogleda prema Briselu i pita se hoće li ikad biti dio EU — ona je i dalje ta ista zemlja koja stoji između dva carstva.

Niti sasvim Istok. Niti sasvim Zapad.

Ni vjera ni nacija.

Bosna.