Dva hica koja su promijenila svijet: Atentat 1914.

Dvadeseti vijek počeo je u Sarajevu.

Ne metaforički. Bukvalno.

Dvadesetosmi juni, hiljadu devetsto četrnaeste. Sunčano jutro. Nedjelja. Sarajevo se probudilo da dočeka važnog gosta.

Nadvojvoda Franz Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarskog carstva, dolazi u zvaničnu posjetu. Sa njim — njegova žena, vojvotkinja Sofija. Planiran je svečani defile kroz grad, pa posjet Vijećnici.

Organizatori su uradili jednu stvar koja se, gledajući unazad, čini nevjerovatnom.

Objavili su rutu.

U novinama. Unaprijed. Sat po sat. Ko prolazi gdje, kojim kolima, u koje vrijeme.

A u Sarajevu je toga jutra čekalo šestero mladih ljudi. Raspoređeni duž Appel keja, uz obalu Miljacke. Svaki naoružan. Svaki spreman.

Mlada Bosna.

Ko su bili? Mladi. Većinom dvadesetih godina. Studenti, radnici, intelektualci. Bosanci — Srbi, ali i Bosanci koji su se identificirali s južnoslavenskim nacionalizmom. Odrasli su pod Austro-Ugarskom. Obrazovani u njenim školama. I mrzili su je svim bićem.

Nije to bio samo lični gnjev. Bila je to ideologija. Vjerovali su da Bosna — i svi Južni Slaveni — moraju biti slobodni. Ujedinjeni. Da Austro-Ugarska mora otići.

Veza sa Srbijom? Postoji, ali je komplikovanija nego što se obično priča. Dio oružja stigao je iz Srbije, posredstvom tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt — poznate kao Crna ruka. Ali Mlada Bosna nije bila srpska organizacija. Bila je bosanska. Sa vlastitom vizijom.

I taj jutro u junu — te dvije vizije sudarile su se na ulicama Sarajeva.

Konvoj automobila kreće Appel kejem. Oko deset sati. Gomila gledalaca sa strana. Zastave. Oduševljeni povici.

Nedžib Čabrinović. Dvadesetdvogodišnjak. Stoji na mostu Čumurja. U ruci — bomba.

Baca.

Bomba udara u preklopljenu kapotnu vrata Ferdinandovog automobila — i odskače pod auto iza. Eksplozija. Dim. Panika.

Nekoliko ozlijeđenih u pratećem automobilu. Ali Franz Ferdinand — neozlijeđen.

Čabrinović guta cijanid i skače u Miljacku. Cijanid ne djeluje. Rijeka je plitka — samo dvadesetak centimetara. Uhapšen.

Konvoj ubrzava. Nastavlja prema Vijećnici. Ostali atentatori duž rute — zbunjeni, razbježali se. Plan se raspao.

Posjeta Vijećnici se odvija. Govori. Protokol. A onda Franz Ferdinand donosi odluku.

Hoće posjetiti ranjene u bolnici.

Automobili mijenjaju rutu. Vozač prvog automobila — nije informiran o promjeni. Skreće greškom u ulicu Franz Josef. Ajde da je nazovemo — pogrešna ulica u pogrešno vrijeme.

Na uglu te ulice stoji devetnaestogodišnjak. Gavrilo Princip.

Razočaran. Mislio je da je plan propao. Prema popularnoj priči, stajao je ispred Šillerove delikatesne radnje i jeo sendvič.

I onda — automobil nadvovjode staje tačno ispred njega. Vozač je primijetio grešku. Pokušava da se vrati. Mijenja brzinu. Auto staje.

Razdaljina? Manje od dva metra.

Gavrilo Princip izvlači pištolj.

Dva hica.

Franz Ferdinand pogođen u jugularnu venu. Sofija u abdomen. Oboje umiru za manje od sat vremena.

Gavrilo Princip — uhapšen na licu mjesta. Pretučen od gomile. Priveden. Star devetnaest godina — premalo za smrtnu kaznu po austrijskom zakonu.

Osuđen na dvadeset godina zatvora. Umro u ćeliji od tuberkuloze hiljadu devetsto osamneste. Star dvadeset i tri godine.

Dvadesettri. Mlađi od većine studenata koji danas hodaju po Sarajevu.

A sad — domino efekt. Jer ova priča nije stala na Appel keju.

Austro-Ugarska optužuje Srbiju. Postavlja ultimatum sa zahtjevima toliko ekstremnim da je jasno — ne žele pregovore. Žele rat.

Srbija odbija dio ultimatuma. Austro-Ugarska objavljuje rat.

Rusija mobilizira u odbranu Srbije. Njemačka objavljuje rat Rusiji. Francuska ulazi — saveznica Rusije. Njemačka napada Belgiju da bi došla do Francuske — i sad ulazi Britanija. Osmansko carstvo se pridružuje Centralnim silama.

Za manje od šest sedmica od dva hica u Sarajevu — skoro cijela Evropa je u ratu.

Četiri godine. Sedamnaest miliona mrtvih. Dvadeset miliona ranjenih. Četiri carstva nestaju sa mape — Austro-Ugarska, Osmansko, Rusko, Njemačko.

Dva hica. Devetnaestogodišnjak. Slučajni susret na uglu ulice.

Historičari i danas raspravljaju — da li je Sarajevski atentat prouzrokovao Veliki rat, ili samo zapalio fitilj koji je već bio spreman da eksplodira? Napetosti su bile decenijama prisutne. Možda bi rat ionako došao.

Možda. Ali nije došao tako. Nije počeo negdje drugdje. Počeo je ovdje.

I sad — pitanje koje uvijek nastane. Ko je bio Gavrilo Princip? Heroj ili terorista?

Zavisi koga pitaš. I zavisi iz koje perspektive gledaš.

U bivšoj Jugoslaviji bio je heroj — oslobodilac koji je zapalio iskru slobode Južnih Slavena. Ulice su nosile njegovo ime. Otisak njegovih stopala bio je ugrađen u beton na onom uglu ulice.

Tokom rata devedesetih — ploča je uklonjena. Otisci pobrisani. U Sarajevu dobivaš drugačiji odgovor nego u Beogradu.

A u Evropi? U Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj — on je čovjek koji je ubio milione. Koji je zapalio požar koji nije mogao kontrolirati.

Možda su svi u pravu. Možda je to tragedija Gavrila Principa — da je bio i jedno i drugo. Mlad idealist koji je htio slobodu — i čija je akcija donijela užas koji nije mogao zamisliti.

Vijećnica u Sarajevu — ista ona u kojoj je Franz Ferdinand bio na dan atentata — bila je uništena u opsadi Sarajeva devedesetih. Obnovljena je. Stoji i danas.

Appel kej se danas zove Obala Kulina bana. Most Principov je promijenio ime nekoliko puta, ovisno o tome ko je vladao.

Ali ugao ulice — taj ugao gdje je, prema priči, stajao devetnaestogodišnjak — i danas je tu. Malo je turistički obilježen. Malo pretjerano dramatičan.

Ali nekad stanete na taj ugao i pomislite:

Ovdje. Na ovom tačnom mjesta. Promijenio se cijeli svijet.

I niko od nas — ni Gavrilo, ni Franz Ferdinand, ni ti koji stojite tu danas — nikad nismo mogli znati šta dolazi poslije.