Novi gospodari: Ocupacija 1878.

Zamislite ovako.

Ljeto je hiljadu osamsto sedamdeset osme. U Berlinu, u raskošnoj dvorani, sjedi nekoliko starih muškaraca u uniformama i smokingima. Piju skupo vino. Razgovaraju o sudbini naroda koje nikad nisu posjetili.

I na jednom komadu papira — jednim potezom pera — mijenjaju Bosnu zauvijek.

Berlinski kongres. Jula hiljadu osamsto sedamdeset osme. Velike evropske sile skupile su se da preurede kartu Balkana nakon rusko-turskog rata. Osmanlijsko carstvo se raspadalo. Netko je morao uzeti Bosnu.

Austro-Ugarska je dobila mandat da "okupira i administrira" Bosnu i Hercegovinu. Ne da je priključi sebi. Ne formalno. Samo — da njom upravlja. Osmanlije su i dalje bile nominalni suveran. Ali stvarna vlast? Beč.

Zvuči komplikovano? Jeste. I to je bio problem od prvog dana.

Jer Bosna nije čekala mirno. Kad su austrijske trupe prešle rijeku Savu u augustu hiljadu osamsto sedamdeset osme — dočekao ih je otpor.

Nisu očekivali to. Mislili su da dolaze kao "oslobodioci" od osmanske vlasti. Umjesto toga — dočekali su ih puške.

Bitka kod Sarajeva. Devetnaestog augusta hiljadu osamsto sedamdeset osme. Bosanski branitelji — mješavina muslimana, Srba, Hrvata — branili su grad. Ulica po ulica. Kuća po kuća.

Austrijska vojska brojala je stotine hiljada vojnika. Bosanski otpor — nekoliko desetina hiljada naoružanih civila i bivših osmanskih vojnika. Matematika nije bila na strani Bosanaca.

Ali borili su se. Skoro tri sedmice. Tek dvadesetsedmog augusta Sarajevo je palo.

Ukupno — austrijansku vojsku koštala je ta "mirna administracija" skoro pet hiljada mrtvih i ranjenih. Za šta su mislili da će biti šetnja — postalo je pravi rat.

Zašto su se borili? To je pitanje koje historičari i danas postavljaju.

Dio otpora vodili su muslimani koji su bili lojalni Osmanlijama i islamu. Dio su vodili lokalni begovi koji su se bojali za svoje privilegije i posjede. Dio je bio čista reakcija — stranac dolazi, stranac se odbija.

Ali ima nešto dublje tu. Bosna je uvijek bila posebna. Ni sasvim osmanska. Ni sasvim balkanska. Nešto svoje. I sad dolaze novi ljudi sa potpuno drugačijim jezikom, drugačijim zakonima, drugačijim pogledom na svijet.

Ko bi dočekao to bez otpora?

Ipak — otpor je slomljen. Austro-Ugarska je uspostavila vlast. I onda se desilo nešto neočekivano.

Počeli su graditi.

Bukvalno — graditi. Za četrdeset godina austrijske uprave, Bosna je dobila skoro hiljadu kilometara željezničkih pruga. Prije toga — nije bilo ni jedne.

Dobila je poštu. Telegraf. Škole — na stotine novih škola. Sarajevo je dobilo električno osvjetljenje hiljadu osamsto devedeset i četvrte — iste godine kad i Beč.

Čekajte malo. Iste godine kad i Beč?

Da. Doslovno. Sarajevo i Beč — električna struja iste godine. To nije slučajnost. To je bila poruka: ovo nije kolonija. Ovo je dio moderne Evrope.

Arhitektura je to najvidljivije pokazala. Šetajte danas Sarajevom i vidite zgrade iz tog perioda — Vijećnica, Zemaljski muzej, Katedrala, Hotel Evropa. Pseudo-maurska arhitektura. Beč koji se oblači u osmanski kostim.

Nešto čudno i lijepo istovremeno. Nova vlast, ali nova vlast koja — bar estetski — pokušava razumjeti gdje je stigla.

Ali ne zaboravimo tamnu stranu. Austro-Ugarska nije došla zbog ljubavi prema Bosancima. Došla je zbog geopolitike. Bosna je bila tampon zona između Rusije i Mediterana. Bila je resurs — šume, rudnici, poljoprivredna zemlja.

Kmetstvo — sistem u kom seljaci rade na zemlji begova kao polu-robovi — trajao je još decenijama pod austrijom. Reformisan, ali ne ukinut. Seljaci su i dalje živjeli u siromaštvu dok su strani investitori i lokalna elita profitirali.

I naravno — politika. Austrija nije dala Bosni samoupravu. Nije bilo bosanskog parlamenta sve do hiljadu devetsto dževe. Skoro trideset godina vladavine bez ikakvog učešća naroda u vlasti.

Gradili su željeznice. Ali ko je njima upravljao — to pitanje nisu pitali.

Generacija Bosanaca koja je odrasla pod Austro-Ugarskom bila je — zbunjena. Obrazovana bolje nego ikad u historiji. Putovala je. Čitala. Upoznala evropske ideje o slobodi, naciji, pravima.

I onda se pitala: zašto mi nemamo te slobode?

Ta generacija — obrazovana na austrijskim školama, čitajuća austrijske knjige, opijena evropskim idejama — postala je najglasniji glasnici promjene. Neki su htjeli autonomiju unutar Austro-Ugarske. Neki su htjeli ujedinjenje sa Srbijom. Neki su sanjali potpuno novu Bosnu.

Ta napetost — između moderniteta koji je Austro-Ugarska donijela i slobode koju je uskratila — kuvala se četrdeset godina.

I eksplodirala je jednog ljetnog jutra u Sarajevu, hiljadu devetsto četrnaeste.

Ali o tome — u sljedećoj epizodi.

Danas, kad hodaš kroz Sarajevo, stara austrijska arhitektura stoji tik uz osmanske džamije. Beč pored Istanbula. Logično i nelogično istovremeno.

Austro-Ugarska je otišla davno. Ali trag koji je ostavila — u ulicama, zgradama, institucijama, pa i u načinu na koji Bosanci razmišljaju o sebi i Evropi — nikad nije otišao.

Možda je to prava lekcija iz hiljadu osamsto sedamdeset osme. Ne ko je pobijedio ili izgubio. Nego koliko duboko može ući jedna era — i koliko dugo može ostati.

Čak i kad njenih vojnika više odavno nema.