Crkva Bosanska — Misterija koja traje

Niko zapravo ne zna ko su bili.

Skoro sedam vijekova historičari se svađaju. Pisani dokumenti koji su preostali — pisali su ih njihovi neprijatelji. Uglavnom. I baš tu leži problem.

Danas ću vam pričati o jednoj od najvećih misterija srednjovjekovne Evrope. O vjerskoj zajednici koja je preživjela križarske ratove, papske anateme i ugarske invazije — samo da bi na kraju nestala tako tiho da ni mi danas ne znamo tačno gdje su otišli.

Pričat ću vam o Crkvi Bosanskoj.

Počnimo s onim što znamo sigurno.

Od negdje dvanaestog vijeka pa sve do pada Bosne hiljadu četiristo šezdeset i prve — dakle skoro tri stotine godina — u Bosni je postojala nezavisna kršćanska organizacija. Zvali su je Crkva Bosanska. Njen vrhovni poglavar zvao se krstjanin, a ponekad i djed.

Nisu priznavali papu u Rimu. Nisu bili pod Carigradom. Bili su svoji.

I to je Vatikanu bilo neoprostivo.

Hiljadu dvjesto tridesetih. Papa Grgur IX šalje pismo ugarskom kralju. Sadržaj pisma je otprilike ovakav: u Bosni žive heretici. Nešto s tim treba uraditi. I to odmah.

Ugarska je bila sretan da posluša. Jer "nešto uraditi s hereticima" nije samo vjerska misija — to je i politička prilika za proširenje teritorije. Počinju križarski pohodi prema Bosni.

I tu dolazimo do ključnog problema. Ko su zapravo bili ti "heretici"?

Vatikanski dokumenti kažu: bogumili. Manihejska sekta. Dualisti koji vjeruju da je materijalni svijet stvorio đavo, a duhovi dobri bog. Kažu da odbacuju krst, crkve, sveštenstvo.

Ali bosanski dokumenti — oni rijetki koji su sačuvani — govore nešto sasvim drugačije.

Krstjani — kako su sami sebe zvali — ostavljali su pisane tragove. Testamente, povelje, natpise na nadgrobnim pločama. I u tim dokumentima nema nikakve dualističke teologije. Nema odbacivanja materijalnog svijeta. Ima kršćanske terminologije, ima pozivanja na Boga i Isusa.

Neki historičari danas misle da je Crkva Bosanska bila jednostavno — autohtona bosanska crkva. Nije bila pod Rimom jer Bosna historijski nije imala jasno definiranu crkvenu jurisdikciju. Nije bila pod Carigradom jer je geografski i politički bila bliže zapadu.

Bila je u slijepoj tački između dva crkvena giganta — i to joj je bio i grijeh i, na neki način, spas.

Jer dok su je i Rim i Budim proglašavali hereticima — bosanski banovi i kraljevi su je često štitili. Čak i oni koji su se formalno izjašnjavali kao katolici.

Zašto? Jednostavno — Crkva Bosanska bila je instrument bosanske nezavisnosti.

Zamislite: imate zemlju između Ugarske i Srbije, između Rima i Carigrada. Svako od tih centara moći želi dio vas. I jedan od načina da ostanete svoji jeste da imate vlastitu crkvu — crkvu koja ne odgovara nikome izvana.

Krstjani su bili duboko ukorijenjeni u bosansko društvo. Bili su čuvari oporuka i testamenata. Bili su pisari i svjedoci na važnim dokumentima. Vlastela ih je poštovala. Nije ih se bojala — poštovala ih je.

I upravo to ih je održalo na životu.

A onda su stećci.

Ako ste ikad vozili put prema Stocu, ili prošli Radimlju, ili se popeli na Boljune — vidili ste ih. Veliki kameni monoliti, poput ničeg drugog na svijetu. Ima ih skoro sedamdeset hiljada — rasuti po Bosni, Hercegovini, dijelovima Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Neka su jednostavna, kao klupa od kamena. Neka su isklesana s prizorima koji vam zastave dah — figure u kolu, jahači, scene lova, podignute ruke prema nebu.

Ko je to napravio?

Istraživači se slažu da stećci potiču uglavnom iz perioda od trinaestog do petnaestog vijeka — dakle tačno u periodu kada Crkva Bosanska cvjeta. Geografska rasprostranjenost stećaka i geografska rasprostranjenost krstjana — poklapaju se gotovo savršeno.

Ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da su svi stećci grobovi krstjana. Ali veza je tu. Jasna i materijalna.

I ta veza je hiljadu sedamsto kilometara kvadratnih kamenog nasljeđa koje UNESCO drži na listi svjetske baštine. Sedamdeset hiljada nadgrobnih spomenika koji i danas stoje, tiho, na bosanskim brdima i poljima.

Hiljadu četiristo šezdeset i prve, Osmanlije ulaze u Bosnu.

I sad dolazi pitanje koje nikad nije dobilo potpun odgovor: šta se desilo s krstjanima?

Nestali su. Gotovo bez traga.

Jedna teorija kaže da su masovno prešli na islam — da su kao crkva koja nije bila ni rimska ni carigradska imali manje emocionalnih prepreka za prelaz na novu vjeru. Osmanlije nisu tražile da se odreknete Boga. Tražile su samo administrativni prelaz na islam, koji je donio i određene privilegije.

Druga teorija kaže da su se dio krstjana pokatoličio — pod pritiskom franjevaca koji su ostali u Bosni i pod osmanlijskom upravom imali relativno slobodne ruke.

Treća teorija, romantičnija ali teže dokaziva, kaže da su nastavili živjeti kao kripto-kršćani — spoljno muslimani, privatno nešto vlastito — i da su se postepeno stopili s okolnim stanovništvom kroz generacije.

Možda je sve od toga istina, za različite grupe i različite krajeve.

Crkva Bosanska nije imala svoje vatikanske arhive. Nije imala Konstantinopol koji bi čuvao njene spise. Sve što je ostavila — to su stećci. Kamen. Nijemi svjedoci.

Ali možda upravo u tome leži nešto posebno bosansko. Ovdje je opstao narod koji se nije mogao lako definirati. Ni ovo ni ono. Ni Rim ni Carigrad. Ni sasvim zapad ni sasvim istok.

I ta sposobnost da se opstane između — da se bude vlastit čak i kad svi oko tebe insistiraju da se opredjeliš — to je nit koja se provlači kroz bosansku historiju od srednjeg vijeka do danas.

Sedamdeset hiljada stećaka. Razbacanih po brdima.

Svaki od njih je priča o čovjeku ili ženi koji su živjeli, voljeli, molili se — na svoj način. Bosanski način.

Sljedeći put kad prođete pored jednog — stanite. Pogledajte klesariju. Pitajte se ko je ovdje ležao, i čemu se molio.

Možda nećete dobiti odgovor.

Ali to pitanje — samo to pitanje — vrijedi.