Četiri vijeka — Život pod Osmanlijama

Zamislite da vam neko kaže — sve što znaš o svom gradu, sve navike, sve institucije, sve što si mislio da je normalno — sve to će se promijeniti. U roku od jedne generacije, živjet ćeš u potpuno drugačijem svijetu.

Otprilike to se desilo Bosancima u drugoj polovici petnaestog vijeka.

Ali evo što je fascinantno: nije to bio kraj. Bio je početak.

Osmanska vladavina Bosnom trajat će punih četiri stotine petnaest godina. Od hiljadu četristošezdesettreće do hiljadu osamstosedemdeset osme. To nije period. To je era. Dulja od cijele historije Sjedinjenih Američkih Država od prvog dana do danas.

U tih četiri vijeka, Bosna se transformirala potpuno.

Počnimo s pitanjem koje svi postavljaju kad se razgovara o ovom periodu.

Zašto su Bosanci primali islam?

Jer jesu — i to u ogromnom broju. Do sedamnaestog vijeka, muslimani čine većinu stanovništva Bosne. To je demografska promjena bez presedana u evropskoj historiji tog vremena.

Odmah da razčistimo mit koji kruži i danas: nije to bila prisilna islamizacija. Osmanski sistem nije funkcionisao tako. Naprotiv — Osmanlije su imali direktan ekonomski interes da nemuslimani ostanu nemuslimani, jer nemuslimani su plaćali poseban porez, džizju. Ako svi prime islam, prihod opada.

Dakle prisilno nametanje islama — nije bila osmanska politika u Bosni.

Ali onda zašto su toliki prelazili?

Razlozi su bili toliko različiti koliko je bilo i ljudi.

Dio bosanske vlastele je prihvatio islam kako bi zadržao svoju imovinu i položaj. Pod osmanskim sistemom, zemlja se mogla zadržati — ali samo pod određenim uvjetima. Islam je bio jedan od puteva prema tim uvjetima.

Za niže slojeve društva — seljake, zanatlije, ljude bez zemalja — islam je otvarao vrata u osmansku administraciju, u vojnu karijeru, u napredovanje u sistemu koji je, teorijski, bio meritokratski. Nije važilo ko je tvoj otac. Važilo je ko si ti i šta znaš.

I onda je tu bila i jednostavna ljudska stvar. Kad tvoj komšija proda robu na pijaci bez poreza koji ti plaćaš, kad tvoj kolega napreduje u poslu koji ti je zatvoren — počneš razmišljati. To nije cinizam. To je ekonomska realnost.

Ali bilo je i onih koji su primali islam iz duhovnih razloga. Sufistički redovi — derviši, mevlevije, nakšibendije — imali su snažnu duhovnu privlačnost. Nije to bio islam koji je dolazio s mačem. Dolazio je s muzikom, s plesom, s mističnim učenjima koja su za mnoge bila duboko osobna.

Bosna i danas ima živu sufistiku tradiciju koja seže direktno u taj period.

A sad — hajde da pričamo o Sarajevu.

Jer Sarajevo je, doslovno, osmanska kreacija. Nije tu ranije bio grad. Bilo je selo. Možda nekoliko sela. A onda, oko hiljadu četristosedamdesetsedme, osmanski namjesnik Isa-beg Ishaković počinje graditi nešto novo.

Gradi han za putnike. Džamiju. Čaršiju. Hamam. Mostove.

U roku od jednog vijeka, Sarajevo je jedan od najvećih gradova na Balkanu. Ima više kafana nego Beč u isto vrijeme. Ozbiljno — to je historijska činjenica. Kafa u Evropu dolazi s osmanskog istoka, i Sarajevo je jedan od prvih evropskih gradova gdje kafa postaje svakodnevica.

Zamislite Baščaršiju u šesnaestom vijeku. Svaka ulica ima svoju zanatsku specijalnost. Kazandžije ovdje. Kujundžije tamo. Čizmari na jednoj strani, terzije na drugoj. Svaka ceh ima svoju džamiju, svoju česmu, svoj sistem međusobne pomoći.

Bezistan — pokrivena tržnica za skupu robu. Svaki dan, karavani koji dolaze s istoka i zapada. Svila iz Perzije. Začini s Arapskog poluostrva. Tkanine iz Italije. Sarajevo nije bilo periferija osmanskog carstva. Bilo je važna tačka na trgovačkim putevima koji su vezali Jadran s Istokom.

I gradilo se. Stalno se gradilo. Gazi Husrev-beg, namjesnik u šesnaestom vijeku, sam financira džamiju koja i danas stoji — Begovu džamiju. Financira bezistan, mekteb, biblioteku, hamam. Čovjek je izgradio grad u gradu.

Jedna od zanimljivosti: Gazi Husrev-beg je u svojoj zadužbini ostavio novac i za održavanje sata. Jer sat je bio napredna tehnologija. I taj sat — vakufski sat — i dalje postoji u Sarajevu.

Ali hajdemo sada na drugu stranu slike. Jer nije sve bilo kafane i svila.

Devširme sistem. Možda ste čuli. Osmanska praksa uzimanja dječaka iz nemuslimanskih porodica — ponajčešće kršćanskih — i odgoja ih u vojsku ili administraciju. Janjičari. Državni činovnici. Veliki veziri.

Iz perspektive roditelja čiji je sin odveden — to je trauma. Gubitak. Nešto što se ne zaboravlja.

Iz perspektive osmanskog sistema — to je meritokracija. Uzimamo sposobne ljude bez obzira na porijeklo i dajemo im mogućnosti.

Paradoks devširme: mnogi od tih dječaka su postali najmoćniji ljudi u carstvu. Ima velikih vezira koji su porijeklom iz Bosne. Ima vojskovođa. Ima arhitekata i naučnika. Ali to ne negira traumatičnu prirodu samog sistema.

Historija rijetko nudi čisto bijele i crne priče.

Položaj nemuslimana — kršćana i Jevreja — bio je reguliran milletskim sistemom. Svaka zajednica je imala pravo na vlastitu vjeru, vlastite sudove za lična pitanja, vlastite institucije. U nekim smislima, ta autonomija je bila zaštita. U drugima, bila je granica.

Nemuslimani nisu mogli svjedočiti protiv muslimana na sudu. Nisu mogli jahati konje u gradovima. Plaćali su džizju. Nisu imali isti pristup vojnoj karijeri.

Nije to bila jednakost. Ali ni progon kakav su Jevreji doživljavali u Španiji ili Rusiji u istom periodu. Bosna je bila relativno mirna luka za mnoge koji su bježali od mnogo gorih tretmana drugdje.

Kad gledamo ovih četiri vijeka osmanskog perioda u Bosni, vidimo nešto što je i danas relevantno. Bosna je, možda više nego ijedno drugo mjesto u Evropi, živjela s višestrukim religijskim i kulturnim identitetima na jednom malom prostoru.

Nije to uvijek bilo harmonično. Bilo je napetosti, diskriminacije, sukoba.

Ali bilo je i suživota. Stvarnog, svakodnevnog suživota. Komšija koji pazi na tvoju kuću dok si na hadžu. Musliman koji posjeti crkvu na krsnoj slavi. Kršćanin koji časti komšiju za Bajram.

Te navike, ti obrasci — nastali su upravo u ovim četiri vijekovima.

I kad danas čujete kako Bosanci govore o komšiluku, o dijeljenju stola, o tome da se pozdraviš s komšijom bez obzira na vjeru — to nije romantiziranje. To je historijska činjenica.

Četiri vijeka su dosta vremena da se nešto ugradi u kosti jednog naroda.

Osmanska Bosna nije bila savršena. Daleko od toga. Ali bila je — na svoj komplikovan, višeslojan, nikad jednostavan način — Bosna.

I to nosimo sa sobom.